Muzika

Crvenkapina muzička azbuka

Muzika je bila moja prva ljubav. Mislila sam da će mi to biti životni poziv ali, život me je odveo na mnogo drugih strana. Međutim, muzika se uvek provlačila kroz sve što sam u životu radila, bojeći moj život neverovatnim bojama.

Zbog toga, ovom azbukom, želim da odam počast muzičkim umetnicima koji su mi ulepšali život. Neke od njih znate, neke možda i ne, ali ovo je jedna vrlo lična azbuka, tako da one koji vas ne zanimaju možete i da preskočite.

O svakome od njih sam pisala onako kako sam ih doživela. Ali da ne dužim, pošto je tekst poveliki, da krenemo polako…

A

Slovo A posvećujem umetnici koja se zove Aziza Mustafa Zadeh, fenomenalna i predivna džez pijanistkinja iz Azerbejdžana. Ćerka Vagifa Mustafazadeha, koji se takođe bavio istim poslom, koji je Aziza svesrdno nastavila.

Njen stil je nesvakidašnji, prilično avangardan, kao i savremen jer komponuje i svira tzv. fuziju džeza i tradicionalnog azerbejdžanskog mugama (mugham). Ali, ona vrlo često kombinuje sviranje sa pevanjem od kojih se ne zna šta je virtuoznije, a da kvalitet jednog nikada ne ide na uštrb drugog. Svako ko je ikada pokušao, zna koliko je to teško. Njoj to ide tako prirodno i lako. Ipak, ja najviše volim jedan instrumental koji je tako tipičan za nju a zove se „Ples vatre“ („Dance of fire“).

B

Pod slovom B, u mom životu može da se nađe samo Bah, Johan Sebastijan, najveće ime u istoriji muzike. Jedan od onih nekoliko ljudi za koje obično kažem da nisu bili „sa ovoga sveta“ jer, kako objasniti toliku genijalnost? Kako je to Mika Antić lepo rekao, Bah kao da je „na ovu zemlju svratio da nam namigne malo“ i da nas počasti mnoštvom nebeske muzike.

Neverovatan je čovek bio čika Bah. Živeo je povučenim životom kantora u crkvi i svuda uglavnom išao pešice. Prevaljivao je na svojim nogama neverovatne razdaljine od čak stotinak i više kilometara, da bi čuo nekog od kolega orguljaša, njegovih savremenika, poput recimo Ditriha Bukstehudea, koga je izuzetno cenio.

I uopšte, ceo njegov život bi se mogao svesti na krug od nekih 200-300 km, jer nigde dalje nije ni išao. To potpuno neverovatno zvuči, ali očigledno je u svojim mislima sve to nekako nadoknađivao jer je napisao toliko predivne muzike. Procenjuje se da njegov opus sadrži preko hiljadu dela, od kojih su mnoga izgubljena.

Ne znam koliko je tačno, ali postoji neka priča da su neke njegove partiture nađene u nekoj mesari, da je neuki mesar prodavao meso zamotano u partiture, do kojih je ko zna kako došao. Po priči koju sam čula partiture je pronašao Feliks Mendelson, takođe slavni kompozitor, mada je to malo verovatno jer je Mendelson na ovaj svet došao dosta kasnije.

A pored svega što je uradio, Bah je imao i dva braka iz kojih su mu obe žene izrodile po desetoro isto tako muzikalne dece. Od njih dvadeset, čak četvorica su postali takođe značajni kompozitori, mada nijedan nije nadmašio oca. Njegova druga žena, Ana Magdalena, napisala je divnu, toplu knjižicu pod nazivom „Mala hronika Ane Magdalene Bah“, u kojoj je velikog majstora opisala kao „ljudeskaru“, iako nije bio posebno krupan. Kaže da joj se, kad ga je prvi put videla, učinio takvim jer je iz njega zračilo „jedinstvo veličine i smernosti“.

U knjizi piše i da su mu ruke bile ogromne tako da je hvatao neverovatne raspone na klavijaturi od skoro dve oktave jednom rukom, a hitrim i spretnim nogama je prosto plesao po pedalu (još jednoj, nožnoj klavijaturi). Kažu da se ni pre ni posle njega nije rodio takav orguljaš. Šteta što ga u ono vreme nije bilo moguće snimiti jer ipak, živeo je na prelazu iz XVII u XVIII vek.

Mnogo je neobičnih pričica vezano za njega, poput one da je kao dečak u pubertetu bio izbačen iz hora jer je u periodu mutiranja imao nekako „pocepan“ glas, tako da se dok je pevao čuo dvoglas, kao da sam sebi peva oktavu. Rekoh ja, nije on bio „sa ovoga sveta“.

Što se Baha tiče, neću navesti neko grandiozno delo. Navešću Tokatu i fugu d-moll, za mene najlepše orguljaško delo, poznato čak i onima koji tzv. ozbiljnu muziku ne vole.

V

Pod slovom V je Vojislav Voki Kostić, jedan fenomenalni čika koji nas je za života počastio sa mnogo predivne muzike, naročito one koja je obeležila sve one fimove uz koje smo odrasli, iz opusa Duška Kovačevića.

Mislim da je svima nama prva asocijacija na pomen Vokijevog imena upravo muzika za filmove poput „Ko to tamo peva“, za koji je napisao muziku, napravio gomilu instrumenata od raznih materijala da bi uspeo da izvede sve što je hteo, a negde pred kraj života doživeo je i da na njegovu muziku pod istim imenom bude postavljen balet.

Instrument koji boji skoro ceo Vokijev opus su drombulje. Mislim da ih niko na svetu nije koristio toliko često kao on.

A osim muzike kojom se bavio, čika Voki je bio veoma zanimljiv lik sa neverovatnom životnom pričom. Roditelji su mu bili lekari. Otac, Aleksandar Kostić, bio je prvi srpski seksolog i nosilac Legije časti, dok mu je majka bila pedijatar.

Rođen je kao drugo dete, ali mu je stariji brat poginuo u Drugom Svetskom ratu boreći se na strani četnika, dok je Voki već kao tinejdžer rasturao letke protiv komunista, zbog čega ga je hapsila OZNA.

Bio je veoma obrazovan i još više kreativan. Pored muzike, bavio se i gastronomijom, a pored svoje žene pratio je i auto-sport, jer je ona bila reli vozač (ako se dobro sećam). Sam je, inače, bio zaljubljen u boks. Kao što rekoh, jedna veoma zanimljiva ličnost.

Na njegov “Gastronomski dnevnik” ja gledam kao na udžbenik. Sve stare recepte koje nigde nisam mogla da nađem, nalazila sam u njegovoj, ili u knjizi gospođe Pate Marković. A napravio je i jedan eksperiment sa gojenjem i mršavljenjem koji je opisao u knjizi “Kako sam pojeo sebe”.

Njegovi kulinarski eksperimenti bili su nadaleko poznati. U knjizi Mire Stupice pod imenom “Šaka soli” čitala sam o gozbama koje su naizmenično priređivali njen muž Bojan Stupica i Voki Kostić. Svaka od tih večera bila je posebna jer, bilo je potrebno impresionirati onog drugog što uopšte nije bilo lako. Obojica su bili  vrsni kulinari i poznavaoci svetskih kuhinja. Mira kaže da je Bojan uvek s nestrpljenjem očekivao da ona pohvali neko jelo, a da je najveći kompliment bio: “E ovo si spremio bolje od Vokija”.

Crvenkapa k’o Crvenkapa, počnem sa muzikom a završim sa kuvanjem ali kad je Voki Kostić u pitanju, mislim da je to bilo neminovno. Elem, kao primer Vokijeve muzike navela bih muziku za “Ko to tamo peva”, koja ga je i proslavila.

G

Znam, sad svi očekujete da je pod slovom G u mom slučaju “Galija”. E pa neće biti tako, jer kad su oni u pitanju, uopšte ne bih mogla da se zaustavim, tako da će jednog dana dobiti sopstvenu priču. Zato će se pod slovom G naći “Gotan project”, fenomenalni internacionalni bend koji izvodi tango na malo drukčiji, moderniji način.

Njihova mešavina instrumenata, stilova i efekata bila je potpuno raspamećujuća. Kažem bila, jer već godinama ništa nisu uradili što, nadam se, ne znači da neće, kad se ponovo skupe jer, pola benda živi u Južnoj Americi, dok je ostatak u Evropi, pretežno u Francuskoj.

Nikada nisam bila ljubitelj ove modernije elektronske muzike jer više volim muziku koju sviraju živi ljudi ali, kod njih se sve to tako skladno prepliće. Od klasičnih instrumenata imaju klavir, gitaru i bandoneon (vrsta harmonike), a imaju i dvojicu di-džejeva od kojih jedan povremeno svira i gitaru, dok drugi često peva, mada im je glavni vokal ženski.

U Beogradu su svirali tri puta i, sa velikim zadovoljstvom mogu da kažem da smo ih moj dragi i ja slušali svaki put. Neverovatni su. To preplitanje klasičnih instrumenata sa modernom kompjuterskom tehnikom i vrlo neobičnim korišćenjem megafona, totalno raspamećuje s obzirom da je muzika koju sviraju za igru jer ipak, to je tango!

Kad pomislim na tango, setim se rečenice koju je izgovorio Nele Karajlić kada se “Zabranjeno pušenje” vratilo sa turneje koja je obuhvatala i Argentinu. Kad su ga pitali kakva je Argentina rekao je nešto u smislu: “Ma šta da vam kažem, to je država u kojoj je tango – narodna muzika”. Sve je rekao, hihihi.

Ali da se vratim na “Gotan project”. Kada sam prvi put čula jednog od dva di-džeja kako peva na španskom jeziku i kakvu dikciju ima, rekla sam: “Ako ikada rešim da naučim španski jezik, biće to zbog njega”. I jesam. I jeste, definitivno me je pokrenuo da odem u institut “Servantes” i počnem da učim jezik jer, taj čovek zvuči tako neverovatno, tako vatreno, tako seksi…

Zbog toga, kao primer za muziku “Gotan project”, navodim jednu od svojih omiljenih pesama a to je “Notas” (ili u prevodu “Beleške”).

D

Slovo D rezervisano je za “The Doors”, jedan od meni najdražih bendova, i prva ploča koju sam u životu kupila. Da, spadam u one zaluđenike koji još uvek vole i ljubomorno čuvaju svoje ploče, a svoj prvi album “Dorsa” sam kupila kad sam imala manje od deset godina.

Naime, te godine su u tatinoj firmi nešto zeznuli, pa i meni koja više nisam imala prava na novogodišnji paketić jer sam bila već neki treći razred osnovne škole dali poklon čestitku, koju sam mogla da upotrebim u nekoj od robnih kuća.

I tako smo moj dragi bata i ja seli, razmotrili na šta bih mogla da potrošim svoju čestitku i zaključili da će biti taman dovoljno da se kupe dve ploče. Tako je i bilo, pa su prve dve ploče koje sam kupila bile “Mrtva priroda” – “Riblje Čorbe” i najveći hitovi “The Doors”.

Tada još uvek nisam počela da učim engleski jezik , tako da ništa nisam razumela, ali sam bila fascinirana muzikom. Koliko se sećam, bilo mi je potpuno neverovatno šta su ti ljudi uspevali da izvuku iz svega tri instrumenta, koja su pratila glas jednog od najznačajnijih pevača i pesnika u istoriji rokenrola, Džima Morisona.

Kao hipnotisana, preslušavala sam album iznova i iznova, okrećući ploču do besvesti i, bez obzira što nisam znala jezik, pevala sam s Džimom sve one slavne hitove onako kako sam ih čula. Čini mi se da sam se kasnije, kada sam konačno mogla da razumem tekst, ponovo zaljubila u njihovo stvaralaštvo.

Jeste, bio je jedan od najkontraverznijih umetnika dvadesetog veka, ali nikada neću prežaliti što su ga baš onoliko ocrnili u filmu koji je o “Dorsima” snimljen. Više puta sam pokušala da ga odgledam i svaki put mi je zasmetalo to koliki je akcenat stavljen na njegovo uživanje u opojnim sredstvima i grozne odnose koje je imao sa ženama, a nauštrb onoga o čemu je trebalo pričati mnogo više jer ipak, bio je zaista, zaista vanserijski umetnik.

Njegov trag je neizbrisiv i njegova popularnost ne jenjava ni skoro pedeset godina posle smrti, dok mu grob u Parizu i danas svakodnevno obilaze gomile turista koji to shvataju skoro kao hodočašće.

Jedna od meni omiljenih pesama, koju ću navesti kao primer njihove muzike, biće “Indian summer”.

Đ

Đ kao Đuričić… da, da, Dragoljub Đuričić, ili kako ga je Đorđe Balašević davno nazvao “Duh koji hoda”. Moj prvi susret sa njegovim raskošnim talentom dogodio se na koncertu grupe “Kerber”, davne 1986.godine u beogradskoj Hali sportova. Pre “Kerbera” jedno vreme je svirao u “Leb i sol”, ali ga sa njima nisam uživo slušala. Al’ ovaj koncert sa “Kerberom” ću verovatno pamtiti dok sam živa.

Naime, bilo je to vreme kada je izašao njihov album “Seobe”, tako da je ovo bio promotivni concert. Naslovna pesma je, zahvaljujući Dragoljubu, na ovom koncertu trajala nekih 20-tak minuta. Jer, odsvirali su dve strofe i refren, a onda je bend otišao sa scene i ostavio Dragoljuba samog, da odsvira svoju solo deonicu.

Znate li kako je to zvučalo? Tako da smo svi mi ostali otvorenih usta, zanemeli, pogleda prikovanog za njega koji je svirao, i svirao, i svirao. Kada je završio, bend se vratio na binu i nastavio pesmu na mestu na kom je prekinuta. Ali taj njegov solo na bubnjevima je nešto što sam prepričavala svima narednih nedelju dana.

Imala sam kasnije i susret sa njim i to sasvim slučajno. Radila sam neko vreme u jednoj firmi na Lekinom brdu koja je prodavala rasvetu. Jedne subote popodne, sedela sam i dosađivala se, čekajući da mi prođe radno vreme. Kad, negde pred kraj smene, upade u radnju Dragoljub. Bio je u prolazu, tadašnja ženica (u to vreme trudna) je svratila valjda kod frizera, a njemu bilo dosadno da sedi tamo, pa je malo šetao okolo i spazio radnju u kojoj sam radila. Ušao, naleteo na mene, i tako se zapričasmo da smo na kraju dočekali i njegovu ženu sa friziranja, a ja produžila smenu za još pola sata.

Kad je već trebalo da krenu, reče mi: “Čekaj, da ne bude da sam te samo bezveze zadržao, daj da kupim nešto”. I tako uze par nekih plafonjera uz napomenu da nisu baš mnogo lepe, ali trebaju mu takve jednostavne za terasu, jer on većinu tih stvari pravi sam, al’ ovo mu se nikako nije dalo da uradi. Napravi mi pazar na brzinu, pozdravismo se i ode… Od tada je prošlo mnogo godina, ali se vrlo živo sećam njegove lude energičnosti, duhovitosti i šarma koji pleni.

Za vreme bombardovanja, njega i njegove bubnjare su puštali pre svakog dnevnika, ako se se sećate. Bila sam opčinjena k’o dete. Svaki put sam sedela i čekala da ih čujem iako su isti snimak puštali svakog dana. Valjda su mi podizali raspoloženje i u svem onom haosu, davali svakom danu malo lepših boja.

Još jedan “susret” sa njim je bio poseban za mene, a bilo je to na koncertu povodom četrdeset godina muzičkog rada Vlatka Stefanovskog. Na kraju koncerta, Vlatko je iz publike izveo Dragoljuba da zajedno odsviraju pesmu “Uči me majko, karaj me”. Zvučali su neverovatno, a Dragoljub je sutradan na svom Fejsbuk profilu napisao da je mislio da će mu srce iskočiti kad je seo za bubnjeve, i da je tek tada shvatio KOLIKI su oni (misleći na “Leb i sol”) bend bili.

Često pravi koncerte sa “Balkanskom lavinom”, koju čine sjajni mladi bubnjari. Nekoliko godina za redom je organizovao “Cucku jeku”, muzički festival u Cucama, mestu odakle mu je otac, mada je on rođen na Cetinju a odrastao u Herceg Novom.

Nema festivala na kome nije svirao, a čini mi se ni pevača sa kojim nije radio. Definitivno je jedan od najboljih evropskih bubnjara. Kao primer, navešću upravo snimak sa koncerta Vlatka Stefanovskog, zbog koga su nam svima srca zaigrala jer bili su maestralni obojica, dakle, “Uči me majko, karaj me”.

E

E kao Elvis Prezli, jedan i jedini, Kralj! Volim Kralja, kao i mnogi drugi. Sasvim poseban, sasvim svoj, sasvim drukčiji i čovek koga su sve generacije volele. Mislim da današnja mladež nije ni svesna koliki je bio njegov značaj. Mada, treba li uopšte pričati o značaju čoveka koga toliko ljudi voli, sluša i imitira četiri decenije posle smrti? Jedan je Kralj, definitivno!

Pre nekoliko godina, gledala sam neki intervju koji je dala njegova bivša žena Prisila, u kome ga je baš nahvalila. Kaže da je bio duša od čoveka. Nisu mogli zajedno, ali ni jedno bez drugoga. Do kraja njegovog života su se svakodnevno čuli i vodili višesatne telefonske razgovore. Voleli su se, na sebi svojstven način.

Niko u istoriji muzike nije imao toliko imitatora, po celom svetu. I muških i ženskih i svih boja kože. Neverovatno! Čitava industrija razvila se oko njegovog lika i dela jer treba sve te kostime sašiti, a o tzv. aksesoaru i da ne govorimo. Ujedno, svi oni mnogo rade na tome da interesovanje za njega i njegovo stvaralaštvo ne opada već decenijama, tako da se još uvek dobro zarađuje na njegovoj muzici i filmovima koje je snimio.

I ma koliko divnih i romantičnih stvari bilo vezano za njegov život, ma koliko je divnih i romantičnih pesama ostavio, uzrok njegove smrti nije bio nimalo romantičan. Ako je priča istinita, kažu da je Kralj pratio od hronične opstipacije, da je imao slonovski apetit, a spora creva. Priča se i o nekoj genetskoj predispoziciji za gojenje i još koječemu, ali ma šta da je bilo, nije moralo tako da se završi.

Mada, da li se završilo tada i to nije sigurno jer se više puta kasnije spekulisalo sa podacima, slikama i vestima o tome da se sklonio iz javnosti i da živi negde povučenim životom. A ko zna… mada ja u takve priče ne verujem, jer ih mahom izmišljaju obožavaoci koji se nikada nisu pomirili sa činjenicom da ga više nema.

Ono što meni prvo padne na pamet kad pomislim na Elvisa je pesma “Suspicious minds”, koju moja kuma mnogo voli pa me podseća na nju, iako već neko vreme nismo u kontaktu. Jednom prilikom sam tako vozeći se kući preko jednog od beogradskih mostova čula na radiju ovu pesmu. Istog momenta sam je nazvala iako živi u Škotskoj, pojačala radio do kraja, počela da pevam i plačem u isto vreme. I od tada, uvek kada čujem ovu pesmu vidim sebe baš tako, kako vozim, pevam i plačem.

Ž

Ž je na mojoj listi rezervisano za jednog odličnog gitaristu i sjajnog čoveka koji je nekada svirao u “Galiji”, a to je Žan Žak Roskam. Čovek koji je rođen u Kongu, odrastao u Belgiji, a zbog ljubavi se doselio u Hrvatsku. Zaljubio se u Neli i njen lepi Vrgorac (u kome je, između ostalog, rođen i veliki pesnik Tin Ujević), doselio i tu je i danas. Sa “Galijom” je snimio pet albuma i tako ostavio traga u našoj domaćoj muzici.

Bio je i ostao izuzetno draga i zanimljiva ličnost. Sećam se koncerata u vreme trilogije koju je “Galija” snimila, jer je u to vreme Žak svirao sa njima. Bio je dobar muzičar, ali je i izuzetno atraktivno izgledao.

Zahvaljujući njemu, na albumu “Digni ruku” gostovala je Dani Klajn, pevačica grupe “Vaya con Dios” (koja je bila Žakova prijateljica), na čije je stihove Neša napisao muziku za pesmu “Winter’s coming”.

Bio je maskota benda, učestvovao u stvaranju nekih od pesama, ali moja prva asocijacija na Žaka je uvek “Ljubavna pesma”.

Z

Pod slovom Z, u mojoj azbuci može da se nađe samo Zoran Predin. Prvi put sam ga uživo slušala na fantastičnom koncertu “Sastanak na vrhu”, na kome su pored njega nastupili i Arsen Dedić i Bora Đorđević. Bilo je to početkom davne 1989. godine… Na koncert sam otišla sa pokojnim batom i njegovom tadašnjom devojkom. Boru sam uživo slušala i mnogo puta ranije, ali Arsena i Zorana, tada prvi put.

Delovao je najćutljivije od sve trojice, brundao pomalo između pesama mahom na slovenačkom jeziku, otpevao za celo veče svega četiri pesme, ali je bio najmlađi i beskrajno simpatičan. Sve njegove pesme koje sam do tada čula, to veče je i otpevao. Nije ni bilo mnogo hitova. A ispričao nam je divnu priču o tome kako je nastala pesma “Naj ti poljub nariše ustnice” (ili u prevodu “Neka ti poljubac nacrta usne”).

Naime, napisao ju je svega tri godine pre toga u Beogradu, u jednoj od soba hotela “Balkan”, posle jednog od koncerata njegovog benda “Lačni Franz”. Bili su umorni, podosta se i popilo, i svi su spavali u jednoj sobi. On je već tada bio oženjen i otac male dece, pa je bio naviknut da se budi rano i vodi decu u vrtić.

Tako je bilo i ovog puta, a uz to, nedostajala mu je Renata, njegova tadašnja žena (mrzim izraz “supruga”). Elem, kao što rekoh, ceo bend je spavao u jednoj sobi, a bila je zima i prozori su se zamaglili. On je ustao i počeo da crta Renatu po zamagljenom prozoru. Nacrtao joj je kosu, pa je kroz staklo već mogao da vidi dole grad, i železničku stanicu. Onda joj je nacrtao oči, pa nos, pa lice… i kad je došao do usana, shvatio je da će joj usne najbolje nacrtati ako je jednostavno poljubi. Naravno, poljubio je, a onda seo i napisao jednu od svojih najlepših pesama – “Naj ti poljub nariše ustnice”.

Od  tada je prošlo mnogo godina, pre nego što sam ga ponovo čula uživo. Tek 2016. godine, kada je sa Dedićem mlađim, Arsenovim sinom Matijom, napravio album “Tragovi u sjeti”. Napravili su promociju u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja. Matija je bio maestralan kao i uvek i isto tako ćutljiv, dok je Zoran pričao, pevao i zabavljao publiku jer, Zoran je s godinama postao neozbiljniji, opušteniji i zaista sjajan.

Ispričao nam je da mu je, ako se dobro sećam, mama Novosađanka i da voli da dolazi u Beograd, ali da mu ne zamerimo ako malo greši u govoru, jer su mu za dobar srpski potrebne bar tri porcije ćevapa, a uspeo je da smaže tek jednu, hihihi. Ispričao nam je i neke anegdotice iz Savamale, iz kafane u koju je voleo da odlazi, malo se šalio na račun svoje sadašnje žene Barbare i zaista nas lepo zabavio. Pričao nam je da kad nešto skrivi, on se pravi da je mrtav, pa ga grizli (misleći na Barbaru), ne dira.

A ispričao je i kako je napisao pesmu koja se našla na albumu koji su promovisali a to je “Kosa boje srebra”, posvećena Margiti Stefanović, klavijaturistkinji nekašnjeg kultnog benda “EKV”. Naime, nekada je, na poseban način, bio zaljubljen u nju. Prošlo je mnogo godina posle njene smrti kad je jedne noći sanjao, a onda ustao i napisao joj pesmu.

A sanjao je kako ju je sreo negde ovde, na Dorćolu, ali je samo prošla pored njega i nije se javila. Zato je napravio aluziju na pesmu “Oči boje meda” od “EKV” i pesmu nazvao “Kosa boje srebra”. U pitanju je njegova kosa koja je sada seda. Jer, u snu je pomislio da ga Magi nije prepoznala jer je u međuvremenu, otkad su se poslednji put videli, ostario i osedeo.

Kao primer, neću navesti nijednu od ovih pesama, već jednu drugu, meni najdražu, koja se zove “Čakaj me”.

I

Pre nekoliko godina, slušajući radio, jedna pesma mi je privukla pažnju. Čula sam je tada, pa sutradan ponovo, pa tako još nekoliko dana za redom. Posle svega nekoliko slušanja, shvatila sam da ne samo što sam zapamtila melodiju, pamtim već i tekst. Počnem malo da istražujem po internetu i saznam da se bend zove “Irie FM”, da su mladi ali su već osvojili Evropu i da su 2012. godine bili proglašeni za najbolji evropski rege bend.

Sramota me je da priznam, ali tek 2016. godine sam čula za njih. Kako su mi promakli i zašto ih pre nisam čula, ne znam. A sramota me je jer shvatam da starim i da više nisam u toku šta se sve dešava na domaćoj sceni. Osim nekoliko svetlih primera, zbog kojih još uvek verujem u srpsku rok scenu, veoma malo znam o svim tim mladim ljudima. Mislila sam da se ništa i ne dešava, koliko su nam mediji preplavljeni turbo folkerima koji kod mene izazivaju gađenje. Ali nije tako. Ima dobrih mladih bendova, ali dobijaju toliko malo prostora u medijima, da mi malo stariji za njih nismo ni čuli. Tuga.

No, krenem ja da istražujem k’o prava štreberka i prvo saznam da je njihov prelepi pevač Vukašin Marković kao dete igrao u nekoj domaćoj seriji, pa kasnije počeo da se bavi muzikom, a kao tinejdžer ušao u bend Nemanje Kojića Kojota (još jedan sjajan lik koji je išao u moju muzičku školu ali je mlađi od mene pa se nismo družili) “Eyesburn” i pored njega, počeo da svira trombon.

Kaže da se prvo okušao kao basista, pijanista i bubnjar, dok pored Nemanje nije zavoleo i trombon, koji i danas svira i koji daje posebnu boju njegovoj muzici.

Ako i vi, kao do skora ja, niste čuli za “Irie FM”, potražite ih na YouTube i poslušajte ove sjajne mlade ljude koji su prvo oduševili evropsku publiku, pa tek onda nas. Zaista su fenomenalni.

Kao primer, navešću pesmu kojom su mi prvi put privukli pažnju a to je “Kliziš”.

J

Dugo sam razmišljala o kome da pišem na slovo J. Na kraju je izbor pa na bend “Jazu” (“Yazoo”), koji je davnih ’80-tih godina prošlog veka bio veoma popularan. Imao je fantastičnu pevačicu Alison Moyet, koja je u ono vreme bila nešto kao Adele danas, raskošnog glasa i pozamašnog stasa. Zbog toga, nikad nije postala poznata kao neke tadašnje “pevaljke”, ali je to nije mnogo pogađalo.

I danas se sećam nekog intervjua koji sam čitala u jednom od tadašnjih časopisa za mlade (da, mi smo i to imali) kao što su bili “Rock”, “Džuboks” ili “Itd”. Ispričala je kako živi u Eseksu negde na selu i gaji kokoške. Imala je jedno vreme i jarca, ali joj je pojeo pola žive ograde oko kuće, pa ga se rešila. U to vreme se bila i porodila, pa je pričala kako uživa u materinstvu i živi mirnim životom domaćice, pomalo čudne frizure, jer u to vreme su se nosile tzv. jež frizure.

“Yazoo” su činili Alison i klavijaturista Vince Clarke, koji je kasnije sarađivao i sa bendovima poput “Depeche Mode”, “Erasure” i još nekoliko iz vremena tzv. novog talasa. Zajedno su snimili samo dva albuma i razišli se (moram da se pohvalim da ih još uvek imam i čuvam), da bi se 2008. godine ponovo našli, zakopali “ratne sekire” i napravili zajedničku turneju.

Alison je za to vreme rodila troje dece (sa različitim očevima), snimila desetak albuma, okušala se u pozorištu i borila se sa bipolarnim poremećajem, agorafobijom i prekomernom težinom. I, izborila se… Danas izgleda bolje nego ikada, sve je dovela u red jer je, kako sama kaže, rešila da ne bude “debela matora žena”.

O njenoj solo karijeri kod nas se ništa nije znalo dok se nije ponovo pojavila  pre nekoliko godina, preporođena, vitka i lepa žena raskošnog glasa. Sećam se da sam čitala nešto a da je televizor bio uključen i da sam u nekom momentu čula poznati glas kako peva stari džez standard “Cry me a river”. Okrenula sam se i ostala otvorenih usta, jer zvučala je tako da sam se istog momenta naježila. Bogu hvala, kilaža je otišla, ali joj je glas ostao moćan.

Ali pošto je upitanju bend “Yazoo”, neka primer bude nešto iz njihovog nevelikog ali odličnog repertoara, pesma “Nobody’s diary” koja me uvek podseti na nešto iz rane mladosti, kada smo u kući još uvek imali mnogo instrumenata, između ostalog i klavijature (do danas mi je ostao samo klavir). Elem, pošto je moj bata svirao gitaru (ritam) a bio samouk i ne baš preterano istančanog sluha, ja sam mu “skidala” muziku, zapisivala akorde, pa je on svirao. Skinula sam mu i ovu pesmu, pa je tako ponekad i sama sviruckala, jer su klavijature koje smo imali bile sa ritam mašinom i sasvim dobro zvučale.

Jednom sam se zezala tako, sviruckala, a on i Boris, njegov i moj dragi prijatelj, se spremali da krenu u grad. Bata je otišao u kupatilo da se istušira, ja sam sviruckala, a Boris, koji je svirao bas i ritam gitaru, uzeo jednu od naših i krenuo da me prati. Neverovatno kako smo se uklopili, zvučali smo tako da je bata kad je izašao iz kupatila rekao: “Wow, kako ste dobro zvučali, na trenutak sam pomislio da čujem instrumental sa radija”.

Bata je otišao pre više od dvadeset godina, Boris i ja se retko viđamo ali smo i dalje dobri, jednu od naših gitara sam mu poklonila da se seti svog druga kad god je vidi, ali “Nobody’s diary” nisam odsvirala decenijama.

K

Ako sam se oko slova J dvoumila i troumila, oko K, nisam ni trenutka. K je kod mene rezervisano za bend “KIM”, koji od svih ljudi koje poznajem volim samo ja. Sećam se, prva njihova pesma koju sam čula bila je “Prohujalo sa vihorom”. Za ono vreme, zvučali su totalno avangardno, jer su svirali neku mešavinu džeza i roka, a povremeno su se provlačili i još neki žanrovi. Nešto što bi po stilu možda moglo da bude blisko recimo bendu “The Crusaders”, ali opet, bili su totalno svoji, jer je Kire Mitrev, frontmen, bio takav. Valjda sam tu originalnost prepoznala još tada, pa volim da ih čujem i danas.

Kroz “KIM” je prošlo mnogo sjajnih muzičara kao što su Silva Delovska, Goce Dimitrovski, Christopher Nicholls, Vladimir Furduj, Laza Ristovski, Branko Marković i još  mnogo sjajnih imena domaćeg džeza i roka.

A Kire je, za naše uslove, dogurao daleko. Diplomirao je trombon na muzičkoj akademiji u Beogradu, a onda, 1980. godine dobio stipendiju Kvinsija Džonsa i završio na specijalizaciji na “Berkliju” u Bostonu. Tamo je, osim trombona, specijalizirao i aranžiranje i tako je započela njegova internacionalna karijera.

Posle 2000-te godine počeo je da radi kao gostujući docent na visokoj džez i rok školi u Frajburgu, na katedri za trombon i dirigovanje kombo-sastavima. Dobio je mnogo nagrada za svoj rad, ali je ostao dosledan sebi i onom što je oduvek radio. Skoro sam na radiju slušala neki intervju sa njim, puštali su i nešto od njegove muzike i mogu da kažem da sjajno zvuči i danas.

Ali, ono čega se ja prvo setim kad pomislim na “KIM” je jedno davno leto kada sam imala nekih trinaest godina. Letovala sam u Igalu, a oni svirali svako veče u bašti hotela “Tamaris”. Bila sam klinka, i pošto niko od mojih drugara nije bio zainteresovan da ih sluša, ušla sam u baštu, sela pozadi na neku žardinjeru i trudila se da budem što neprimetnija… I danas se sećam kako su dobro zvučali i vidim sebe kako sedim šćućurena iza svih, na žardinjeri među nekim tujama kojim je bila ograđena bašta hotela.

Neverovatno vreme su bile te ’80-te. Bili smo velika država, imali “more” dobrih bendova a svi su bili “naši”. Eh…

Neka primer za “KIM” bude pesma “Prohujalo sa vihorom”, prva njihova pesma koja mi je privukla pažnju.

L

L je rezervisano za Lazu Ristovskog, jednog od naših najboljih klavijaturista svih vremena. Mislim da njega ne mogu da se setim a da mi ne krenu suze, mnogo sam ga volela. Bio je klavijaturista “Bijelog dugmeta” i “Smaka”, dva ondašnja velika benda. Kasnije je krenuo u solo karijeru i posvetio se malo drukčijoj, umetničkoj muzici.

Sećam se, prvi rok concert na kome sam ikada bila bio je njegov, posle izlaska prvog albuma, “Merge”, davne 1982. godine. Koncert je bio u “Domu omladine”, u sali koju sam od tada najviše i volela. Mnogo sjajnih koncerata odslušala sam upravo tamo.

Elem, pošto sam imala svega deset godina, na koncert me je poveo stariji bata. Bilo je neko veće društvo, a ja najmlađa, pa su me svi čuvali. Na sledećem albumu pojavila su se dva snimka sa tog koncerta. Onog pod imenom “Rock n Roll” se i danas živo sećam jer je usnimljen i glas mog bate. Naime, njegova drugarica Ceca i on su se dogovorili, pa je on viknuo: “Lazo”, a onda dodala: “Pa ja te volim”, na šta se publika grohotom nasmejala. Taj snimak je ostao zabeležen na albumu i kad god ga čujem, sve mi se vrati.

Laza je, inače, prvi kod nas počeo da radi muziku kakvu je tada, od poznatih, radio recimo Jean Michel Jarre, mada sam na muziku koju je radio Jarre dugo gledala kao na naučnu fantastiku. I zvala sam je svemirskom muzikom, mada su njegov opus u to doba svrstavali u tzv. psihodeliju. Laza nije bio baš toliko “u svemiru”. Bio je svoj, muzičar raskošnog talenta, muzikalnosti i virtuoznosti.

Pored toga, izgledao je fenomenalno, prošetao mnogo lepih Beograđanki, vozio besne automobile, tako da su ga jedno vreme smatrali plejbojem. Nažalost, kako to često biva, razboleo se od multiple skleroze koja je vrlo brzo napredovala, tako da je kraj života dočekao u invalidskim kolicima.

Poslednjih godina imao je studio u Košutnjaku, tako da se tamo i uselio jer to je bilo najpraktičnije, pa je tamo i živeo. Oprobao se u svim žanrovima, uradio i dosta muzike za film, i čini mi se da nema s kim nije svirao, ali ono što ja najviše volim je album “Naos” koji je uradio sa Sašom Loknerom, još jednim fantastičnim klavijaturistom.

Album su snimili u manastiru Žiča što nije bio problem jer, Laza je rođen u Novom Pazaru, ali je odrastao u Kraljevu, upravo u blizini ovog velikog svetilišta. Sećam se da je Lokner pričao kako je Laza došao nekoliko dana pre njega tamo, postavio studio i jedva čekao da počnu da rade. Kad je i on stigao, bio je besan što kasni, nije mu dao ni da se odmori, insistirao je da odmah počnu.

Veoma vredan, veoma profesionalan, veoma svestran, sve je to bio. Tužno je što je morao da ode tako rano jer smo ostali uskraćeni za mnogo predivne muzike kakvu je stvarao.

Primer koji ću navesti je upravo onaj za koji sam emotivno vezana. Dakle, “Rock n Roll” sa albuma “2/3” na kome se čuje i glas mog bate, koga takođe već dugo nema.

Lj

Ovo od mene verovatno niste očekivali jer dotičnog poznajete samo kao pevača narodne muzike, ali slovo Lj je kod mene posvećeno Ljubiši Stojanoviću Luisu. Naime, za one koji ne znaju, Luis je pre svega bio džezer. Nadimak Luis, dobio je kada je imao svega devet godina, zato što je već tada sjajno izvodio pesme sa repertoara Luisa Armstronga, slavnog džez trubača.

Rođen je u Leskovcu, završio srednju muzičku školu u Nišu, a onda i akademiju u Beogradu. Među prvima je krenuo da kombinuje džez sa narodnom muzikom i može se reći da se uticaj folklora oduvek osećao u njegovoj muzici.

Onaj narodnjački deo po kome ga najviše ljudi zna, nisam pratila, mada ima nekoliko sjajnih pesama koje ponekad volim da čujem. Domaćem auditorijumu, na sebe je skrenuo pažnju već svojim prvim albumom “Ne kuni me, ne ruži me majko”, koji je snimio još davne 1980. godine. Nije ni čudo jer bio je ljudeskara neverovatnog glasa, pratio se na klavijaturama a na nastupima izgledao vrlo neobično, onako bez kose, sa velikom bradom, minđušom u levom uhu i u arapskoj galabiji.

Jednom sam ga slušala i uživo. Naime, za vreme bombardovanja, svakog dana su se na Trgu Republike održavali besplatni koncerti. Bilo je tada mnogo besplatnog programa, sećam se da su i predstave u pozorištima bile pomerene za podne, pošto uveče ništa nije funkcionisalo, tako da sam u to vreme odgledala i neke predstave, neke opere, a na koncerte na Trgu sam svraćala redovno. Jer, tada sam radila u Telekomu, i s obzirom da sam svakog dana, kad krenem na posao, prolazila preko Trga Republike, uvek bih svratila da vidim ko tog dana svira, pa ako mi je zanimljiv, ostanem da čujem, ako ne, odem dalje.

Tako sam jednog dana čula Luisa. Sećam se da mu je jedan od muzičara došao sa većim zakašnjenjem, ali su oni počeli i bez njega, a kad je stigao, Luis nam je rekao da čovek kasni jer je upravo stigao valjda iz Zaječara, koji je prethodne noći bio teško pogođen.

Zvučali su sjajno, iako su izveli više onog programa koji baš i ne volim, ali bilo ga je zanimljivo gledati. Ono što je posebno zanimljivo za njega je sketovanje, koje je karakteristično za džez ali ga je on uspešno implementirao u sve žanrove kojima se bavio. Sketovanje je ono pevanje bez teksta, u čemu je zaista bio nenadmašan.

Poginuo je 2011. godine u saobraćajnoj nesreći, vraćajući se iz Nemačke. Bio je premoren, a žurio je da stigne kući, jer je bio veoma vezan za porodicu. Sahranjen je na groblju Zbeg u beogradskom naselju Borča, na kome je u susednoj parceli sahranjen i moj bata, tako da svaki put kad tamo odem, prođem i pored Luisovog groba.

Ono što ću navesti kao primer je sa albuma “My Way Vol. 1”, na kome je na svoj način obradio neke evergrin hitove, džez standarde i nekoliko pesama “The Beatles”. Ali ono što želim da navedem je jedna sjajna obrada “The falling leaves”, pesme koja je doživela nebrojeno mnogo izvođenja od strane više velikih džez imena.

M

Naravno, ko bi to mogao da se nađe pod slovom M ako ne Mocart (Wolfgang Amadeus Mozart)? Još jedan iz plejade onih za koje obično kažem da nisu bili “s ovoga sveta”, jer kako inače objasniti TOLIKU genijalnost koju su posedovali? Nažalost, Mocart je još jedan od onih koje je pokosila tuberkuloza, u to vreme još uvek neizlečiva. Imao je svega 35 godina.

Stvarao je brzo, lako i odmah zapisivao konačne verzije. Kao da mu je svu tu nebesku muziku neko diktirao u pero. Živeo je neurednim, može se reći i raskalašnim životom velikog šereta i veseljaka koji je bio ozbiljan jedino dok stvara. Doduše, taj kreativni deo je predstavljao najveći deo njegovog vremena jer je pisao svaki dan i po ceo dan.

Mislim da niko u istoriji muzike nije počeo tako rano da komponuje. Bio je vunderkind (čudo od deteta) čiji je talenat prepoznao njegov otac Leopold, koji je i sam bio učitelj muzike. Otac ga je i naučio da svira violinu i klavir, a budući da je bio žedan znanja, veoma brzo je napredovao tako da je prve kompozicije napisao sa svega pet godina.

Njegova starija sestra Nanerl bila je takođe dobra pijanistkinja pa je Leopoldu palo na pamet da bi talenat svoje dece mogao da iskoristi i dobro zaradi. Zato ih je vodao po evropskim dvorovima, predstavljao kao vunderkinde, posebno sirotog Volfija koji je svirao violinu, dok ga je Nanerl pratila na klaviru.

Osim muzike, voleo je i matematiku. Bile su mu zanimljive te igre brojevima što nije ni čudno, jer muzika i matematika su veoma srodne. Ali zbog svog talenta, propatio je mnogo. Leopold se nije mnogo trudio da sakrije da mu je zarada bila važnija od dobrobiti njegove dece. Mnogo su putovali, i neki misle da su Volfijevi problemi sa zdravljem možda počeli još tada. Mnogo vremena je provodio u kočijama, dok su putovali po hladnim predelima, obilazeći severne evropske dvorove.

Ta putovanja je već tada koristio za komponovanje. Zbog truckanja nije mogao odmah da zapisuje, ali je imao neverovatno pamćenje, tako da bi čim se negde smeste, seo i zapisao novu kompoziciju.

Kasnije se školovao i u Italiji i Francuskoj, i pisao sve ozbiljnija dela. Često je i poboljevao, što ga je ometalo u radu ali to su ujedno bili jedini momenti kada bi ga otac ostavljao na miru. Otac, naravno, nikada nije bio zadovoljan onim što njegov sin postiže i životom koji vodi. Kada je odrastao, nije bio zadovoljan ni ženom koju je izabrao, a koju je njegov sin izuzetno voleo. I uopšte gledano, uvek je mislio da svoj talenat i vreme troši uludo i ne radi ono što bi trebalo jer Volfi nikada nije mnogo zarađivao. A i ono što bi zaradio, vrlo brzo bi proćerdao, tako da je živeo u nemaštini.

U nemaštini je i preminuo, pa je sahranjen u zajedničku grobnicu, za siromašne i beskućnike, tako da mu se danas ni grob ne zna. Tuga.

Oko same smrti, postoji više verzija. Priča se da ona koju je Miloš Forman opisao u filmu „Amadeus“ baš i ne odgovara istini. Da Salijeri nije bio ni naručilac Rekvijema, niti je njihovo „prijateljstvo“ bilo toliko blisko da mu iz postelje diktira u pero ovo veliko delo.

Postoji verzija koja kaže da je poručilac bio izvesni grof fon Valzeg-Štupah, koji je ovo delo od Mocarta poručio da bi bilo izvedeno za godišnjicu smrti njegove žene. Ali isto tako, za njega je vezana i priča da je to radio još nekim kompozitorima za koje je znao da su smrtno bolesni, pa bi to njihovo poslednje delo potpisao i objavio kao svoje.

Osim ovih, postoji čak i verzija da je Konstanca Mocart pričala posle smrti svog muža kako je i sam Volfi bio u strahu da ga neko truje. Kaže da je poslednje dane proveo u krevetu, da je oticao i govorio da oseća ukus smrti u ustima. Da je tajanstveni poručilac proračunao tačno vreme njegove smrti i poručio Rekvijem, tako da ga on u stvari piše za svoju sahranu.

Šta god da je bilo, ovo delo Mocartu je, na kraju, na neki način došlo glave. Pritom, nije stigao da ga dovrši. Poslednja dva stava (Sanctus i Agnus Dei) završio je Franc Ksavijer Sismajer, koji je nameravao da celo delo objavi kao svoje. Na sreću, njegov plan je osujetila Konstanca, koja je organizovala javno izvođenje Rekvijema, a onda se potrudila i da se cela priča o nepoznatom naručiocu i „ludilu“ kroz koje je siroti Volfi prolazio, čuje u javnosti.

Ponekad se pitam da li je i jedan veliki, stvarno veliki čovek, bez obzira na zanimanje, mogao kroz život da prođe lakše. Da ne bude iskorišćavan, da ga ne potkradaju, da mu na prevaru ne otimaju zasluge, da se neki osrednji „kite njegovim perjem“? Kao da to jednostavno prati sve te genijalne ljude, za koje stalno govorim da nisu bili „sa ovoga sveta“.

Kao primer Mocartove muzike, navešću upravo stav iz Rekvijema, Lacrimosa, koji je Forman u filmu predstavio kao poslednji koji je sam Mocart napisao.

N

Za slovo N, odabrala sam jednog predivnog i nikad prežaljenog muzičara, Nenada Radulovića, poznatijeg kao Neša Leptir, frontmena grupe „Poslednja igra leptira“. Drago stvorenje, veliki komičar, koji je u ono vreme radio i za „Indeksovo radio pozorište“, kultnu emisiju koja je išla svake nedelje na stanici „Beograd 202“.

Neša je bio toliko svoj, originalan i jedinstven, da ga se sa setom i danas vrlo živo sećamo. Pamtimo njegove hitove, njegove nastupe na kojima priča priču o baba Višnji, svaki put drukčije jer ga improvizacija ponese… Pamtimo njegov veseli duh, koji ga nije napustio do poslednjeg daha.

Kao i mnoge druge, Nešu su lečili pogrešno. Bolovao je od raka testisa koji je kasno otkriven, jer su mu lekari lečili simptome, zanemarujući ispitivanje uzroka. Kasno se počelo sa adekvatnim lečenjem, tako da je rak već metastazirao na mozak.

Njegov brat kaže da je nekih dvadesetak minuta pre nego što je izdahnuo, na pitanje kako mu je, izjavio: „Pa, ne mogu baš da igram fudbal“. Divni, dragi Neša, veliki neozbiljni dečko, koji se do poslednjeg momenta šalio na svoj račun.

Pre kratkog vremena, pred kraj 2018-te godine, čitavih 28 godina posle njegove smrti, svet je saznao za još jednu njegovu pesmu, koju je napisao u bolnici, pribeleživši je na poleđini nekog recepta. Njegov brat ju je sve ove godine čuvao, a onda pre izvesnog vremena dao Milanu Đurđeviću, frontmenu „Nevernih beba“, da na Nešine poslednje stihove napiše muziku.

Iskreno, nisam oduševljena, jer i inače nisam oduševljena onim što Milan radi. Njegove mi sve pesme toliko liče jedna na drugu, da ih je skoro nemoguće razlikovati (osim po tekstovima). Koristi stalno iste tonalitete, iste harmonije, iste ritmove… ali, ovo nije priča o Milanu, da se vratim na Nešu.

Njegovu pesmu „Umiru jeleni“, često voli da odsvira jedan drugi Neša. Da, pogodili ste, u pitanju je Neša „Galija“.

Pre nekoliko godina „Galija“ je održala besplatan koncert na zatvaranju Novobeogradskog leta. Negde na kraju koncerta, Neša je najavio da želi da odsvira jednu pesmu: „Za jednog prijatelja koga već odavno nema, pa neka se čuje do neba“. Bilo je tako dirljivo, da smo svi pevali s njim i plakali.

Leptirić je odleteo pre skoro tri decenije, ali ga se još uvek sećamo, još uvek ga volimo, slušamo i pevamo njegove pesme, još uvek pamtimo i njegovu nezaboravnu baba Višnju. Ali, kao primer neću navesti ni urnebesnu baba Višnju, ni hitove kojih je bilo dosta. Navešću pesmu sa albuma „Srce od meda“, pod imenom „Nastasja“ jer „pogrešan je vek u kome živiš, pogrešna je moda“.

Nj

Pod slovom Nj, želim da pomenem bend „Nju Radikals“ („New Radicals“). Dugo sam mislila da su Englezi, koliko mi njihova svirka liči na one prave, britanske bendove u kojima sviraju „fina“ londonska deca. Onako, zvuče pristojno, na momente i sladunjavo, ali mi prijaju.

Uvek me podsete na nekadašnji beogradski “City radio“, na kome su se svakodnevno vrteli jer su takvu muziku najviše i puštali. Volela sam taj radio i malo je falilo da na njemu i radim. Naime, u jednom momentu su totalno prekinuli bilo kakav program uživo, po ceo dan su samo puštali muziku i nekoliko puta dnevno bi neko od tonaca pročitao vesti. I posle nekoliko meseci takve programske šeme, reše da probaju ponovo, pa raspišu konkurs za radio voditelje…

S obzirom da mi je tako nešto struka, a da to nikada nisam radila, javim se na konkurs i jedan od tonaca mi zakaže kada da dođem, da me malo snimi.

Odem ja tamo, tonac malo mlađi od mene, odmerava me i odmerava, onako, što bi naš narod rekao „k’o maca slaninu“. Popričamo malo, pošalje me u gluvu sobu, snimimo nešto kratko, a onda me zamoli da snimimo i džinglove za radio, one najkraće: „City radio, 106.5“.

Snimim ja to, ostavim mu broj telefona da mi javi ako bude nešto i odem. Nije se javio nekoliko dana, a onda me pozvao, rekao mi da ipak nema para za program uživo, da će nastaviti kao do sada da emituju muziku, a da noću puštaju program „Virgin“ radija iz Londona. Naravno, pokušao je da me pozove i da izađemo, što sam odbila, ali mi je rekao da ga podilaze žmarci od mog glasa (u prevodu, moj glas ga pali), da zvučim odlično i da bih mogla da probam da radim tako nešto.

I, šta je bilo dalje? Pa ništa, nikada više nisam uradila tako nešto, ali sam sutradan, po njegovom javljanju, čula sebe na radiju… Promenio je sve džinglove za radio i stavio one sa mojim glasom, tako da sam godinama slušajući „City“, slušala i samu sebe, hihihi.

Odoh predaleko, ali to je zato što o „New Radicals“ i nemam mnogo toga da kažem. Prijaju ušima, a ne smetaju. Baš su onako, fini momci. Možda su me, upravo zbog toga, podsvesno podsetili na „The Beatles“, s obzirom da su i oni bili fini momci, pa sam zato mislila da su Britanci, a nisu, Amerikanci su, iz Los Anđelesa. Već odavno ne postoje, ne postoji ni „City radio“, ali volim da ih čujem s vremena na vreme i uvek me podsete na tu priču.

Pesma koju navodim kao primer je „You get what you give“.

O

O je kao Oliver, Oliška Mandić. Neverovatan umetnik za koga mislim da je išao više decenija ispred svog vremena. Ono što je Oliška napravio ’80-ih i ’90-ih godina prošlog veka, kada čujem danas, imam utisak da je snimljeno juče. S koje god strane da gledam, fantastičan je. Odlični tekstovi, odlična muzika, fenomenalni aranžmani… Za njegov izgled, tada je bio zadužen slikar Kosta Bunuševac, koji je kroz taj svoj rad, postao jedna od rok ikona tog vremena.

Svašta se pričalo za Olišku, jer to su stvari koje uvek prate takve kontraverzne umetnike kakav je on bio. Ne želim da se bavim nekim takvim, trač-pričama vezanim za njega, druženjima s „mafijom“, pisanjem za turbo folkere. Nekako su te priče jednostavno prolazile pored mene, ali mi nisu ostale u sećanju.

Ali jednom prilikom sam upoznala devojku koja je u ono vreme, često bila u njegovom društvu. Rekla mi je da je bilo divljh žurki na kojima se negde u prirodi, u sred šume, vrtelo nešto na ražnju dok su okolo bile prave orgije, sa mnogo pića, opojnih sredstava svih vrsta, devojkama koje zabavljaju društvo lezbijskim seksom kao na pozornici… To je jedino čega se sećam jer sam čula iz usta konkretne osobe koju sam srela davno na nekom rođendanu. Ali to zaista nije bitno.

Ono što je bitno je da je Oliška, Bogu hvala, živ i zdrav i još uvek radi (mada ne znam konkretno šta i za koga). Radio je i muziku za film (verovatno se sećate filma „Poslednji krug u Monci“), a imao je svojevremeno i svoju emisiju „Beograd noću“. Žao mi je što se tako rano povukao, ali valjda je čoveku bilo dosta. Uzeo je silne nagrade, uradio mnogo toga i kako sam na početku rekla, bio mnogo ispred svog vremena.

Pre nekih godinu dana, pročitala sam intervju sa njim posle mnogo godina i čula da živi sa mnogo mlađom ženom u srećnom braku, da je ona na sebe preuzela sve obaveze, da bi on mirno i bez opterećenja mogao da se druži sa klavirom i bavi svojim umetničkim radom. Blago njemu, jel’?

U svakom slučaju, kad ga neko pomene, ja se setim svih onih divnih hitova koje nam je podario i od kojih ne znam koji više volim. Kao što su: „Osloni se na mene“, „Smejem se a plakao bih“, „Ona voli Kurosavu“, „Odlazim, a volim te“, „Ljuljaj me nežno“, „Nije za nju“…

P

P je, naravno, Plant. Fantastični pevač još fantastičnijeg benda „Led Zeppelin“, Robert Plant. Za mene su „Led Zeppelin“ najbolji rok bend svih vremena jer su potpuno neponovljivi, a Robert Plant, najbolji pevač. Čovek koji je imao (i ima) sve, i glas, i stas, i talenat za pisanje.

Kad pomislim na Planta, istog trenutka mogu da vidim onu šumu plave grive kako leluja, dok se on raskopčane košulje u uskim farmerkama njiše, izvlačeći neverovatne tonove svojim glasom i totalno sluđuje ženski (i ne samo ženski) deo publike. Prelepo stvorenje, bio i ostao. I sada, kada je prevalio 70-tu, i dalje izgleda odlično, još uvek peva, s vremena na vreme i snimi ponešto, ali prvenstveno uživa u životu.

Svakakve su se priče plele oko „Led Zeppelin“, naročito zbog toga što je njihov gitarista Jimmy Page malo „koketirao“ sa onim što je kasnije nazvano „modernim satanizmom“, budući da je između 1970. i 1990. godine u svom posedu imao škotsku kuću koju je pre njega posedovao okultista Alister Krouli, koji je u to vreme bio na čelu verske organizacije “Ordo Templi Orientis”. Kažu da i danas u svom posedstvu ima neke retke primerke originala satanističke literature, mada je sve to pod znakom pitanja.

U suštini, mnogo je rokera koji su tako „koketirali“ sa satanizmom, ali to je nešto u šta baš i ne želim da ulazim. „Led Zeppelin“ je bio i ostao jedan od mojih omiljenih bendova, a Robert Plant jedan od omiljenih pevača.

Ono o čemu želim da pričam kad je on u pitanju je jedna od najpoznatijih pesama svih vremena, a to je naravno „Stepenice ka nebu“ („Stairway to heaven“). Naime, to je pesma koja je napisana obrnutim redom, što je izuzetno teško. Obično prvo postoji tekst, pa se na tekst piše muzika. Ova pesma nastala je drukčije. Džimi Pejdž je grubo uradio akustičnu verziju želeći da napravi nešto za šta je inspiraciju našao u Bahovoj muzici. Nije ni razmišljao o tekstu, mislio je da će ostati instrumental sa nekim srednjovekovnim prizvukom.

Krenuli su da sviruckaju na probi, Robert je uzeo papir i olovku, naslonio na zid i krenuo da zapisuje nešto. Dok su je odsvirali do kraja, 90% teksta je već bilo gotovo i Robert je počeo da pevuši. Džimi kaže da im je to bio jedan od najinspirativnijih trenutaka u životu. Kako i ne bi, napisati takav tekst tako, na brzinu, i još na već gotovu muziku, to zvuči potpuno neverovatno.

U suštini, najbolje stvari na ovom svetu desile su se tako, sasvim „slučajno“, mada, osetila sam to i na svojoj koži, ima trenutaka kada niste svesni da stvarate. Imate osećaj da vam to Neko odozgo šapuće, a da ste vi samo sredstvo prenošenja, “kanal”, neko ko je odabran da svetu prikaže nešto što je Neko odozgo smislio. Naravno, odabran je onaj ko bi to, u datom trenutku, najbolje uradio. Tako barem ja to vidim.

E pa Plant je bio „odabran“ da napiše tekst za jednu od najboljih pesama u istoriji rokenrola, „Stepenice ka nebu“.

R

Pod slovom R, na mojoj listi je Rambo Amadeus, koji se u stvari zove Antonije Pušić. Elem, Rambo je iz Herceg Novog, meni izuzetno dragog grada, ali je rođen u Kotoru, predpostavljam zbog toga što u to vreme ovaj mali grad nije imao svoje porodilište. Tu je završio i muzičku školu, a u gimnaziji je počeo da svira gitaru i peva po nekim pank bendovima.

Uporedo se bavio i jedriličarstvom i bio reprezentativac i omladinski prvak Jugoslavije u ovom sportu. Kasnije je došao u Beograd, završio PMF, odsek turizam, i tada otprilike i kreće njegova muzička karijera, koja nam je svima poznata. Doduše, malo je onih koji ga shvataju ozbiljno, što mi je veoma žao jer je sjajan umetnik.

Sebe predstavlja kao muzičara, pesnika i medijskog manipulatora. Britkog je uma i izuzetno kreativan ali opet, on je jedan od ljudi koje, kad neko pomene, svi se cerekaju i kažu: „Uh, kakav zezator“. Jeste, ali taj zezator je uradio neke fantastične stvari, i pritom ostao dosledan sebi i totalno svoj. Njegova muzika je prepoznatljiva, čak i ako neku od pesama ne znate, već posle prvih nekoliko taktova, shvatićete da se radi o Rambu.

Pesme su mu satirične, i ono što poslednjih godina povremeno radi su njegove umetničke večeri „glomazne poezije“. Svojevremeno je sa kompozitorom Miroslavom Savićem osmislio nešto kao performans „Uspavanka za revoluciju“, koji je u stvari bio koncert na 20 usisivača, mada je kasnije bilo i koncerata sa mešalicama za beton.

Od svih ideja koje je sproveo u delo, jedna je ona koju svi mi pominjemo svakodnevno, a da mnogi nemaju pojma da je njegova. Naime, Rambo je kum naziva „turbo folk“, kojim označavamo ceo jedan „muzički“ pravac. Ono što je on sam lepo objasnio u jednom intervjuu objavljenom na sajtu Muzika.hr:

“Kad uzmeš jednu pjevačicu iz ‘šofer-kafane’ pokraj puta, pa joj daš stilista i modernu garderobu, popneš je na ogromnu binu s light showom i daš joj prime time na televiziji – to je nekritička upotreba tehnologije, to je turbo-folk”.

E to je opšte prihvaćen termin koji se danas koristi svakodnevno i svima je odmah jasno o kakvoj je “muzici” reč, a smislio ga je Rambo, u jednom od svojih genijalnih trenutaka.

Dok je imao privatni profil na Fejsbuku, dugo sam bila na njegovoj listi “prijatelja”. Bilo je zanimljivo čitati njegove umotvorine svakog dana. Voleo je da priča sa ljudima, da sluša tuđa mišljenja o onome što radi. Tako je jednom, pre nekoliko godina, napisao objavu da mu napišemo šta mislimo da li da nastavi da se bavi muzikom ili da se mane toga, pa počne da radi nešto drugo. Jer, tolike godine je u muzici, a ništa veliko nije postigao, tako da je hteo da čuje realno mišljenje publike, vredi li to što on radi.

Odgovorili smo ga od odustajanja i, Bogu hvala, bavi se muzikom i danas ali, bavi se ponovo i jedrenjem. Mislim da sa bratom drži školu u Herceg Novom, dok mu se porodica bavi turizmom, izdaju sobe u sezoni, imaju i konobu, koja već dugo i uspešno radi.

Zezator kakav jeste, pre nekoliko godina je pričao kako voli da seče put onim jahtama i gliserima jer po pravilima pomorskog saobraćaja jedrilice imaju prednost. Zbog jedrenja, jedan deo godine provodi u Herceg Novom, a drugi u Beogradu.

Jedan je od glasnogovornika na teme ekologije, jer je svestan da smo predaleko otišli u nerazmišljanju o dobrobiti planete koja nam je dom. Kaže da je osnovna ljudska potreba – potreba za disanjem i da većina čovekovih frustracija dolazi upravo od nedovoljne količine kiseonika u mozgu. Zato se i bori za ekološku osvešćenost, jer na sve obraćamo više pažnje nego na ono što je najbitnije.

Ipak, kada pomislim na Ramba, ono što mi prvo padne na pamet je album “Titanik”, koji je fantastično urađen u muzičkom smislu. Ne zna se da li su bolji tekstovi, muzika, aranžmani ili izvođenje jer mu prateći bend svira zaista izuzetno dobro. Zato ću, kao primer, navesti upravo naslovnu numeru.

S

Toliko velikih muzičkih umetnika ima na S da sam stvarno morala dobro da se zamislim koga da uzmem, ali na kraju je izbor pao na “Simply Red”, jedan od sjajnih bendova sa višedecenijskom uspešnom karijerom. Britanci su i potiču iz Menčestera. Slušam ih od 1985. godine, praktično od samog početka, kada su izdali svoj prvi album „Picture book“, u prevodu „Slikovnica“. Većina pesama sa tog albuma su veliki hitovi i danas.

Bend je ime dobio po frontmenu Miku Haknalu (Mick Hucknall), crvenokosom zavodniku koga „bije glas“ da je zaveo više od hiljadu lepih žena, uključujući i neke poznate manekenke i glumice. Sam je vrlo skroman pa se ne hvali, ali i ne opovrgava pisanja medija.

Mik je, pored pevanja, napisao i većinu tekstova i muzike. Uradio je i mnogo aranžmana sjajnih pesama iz istorije bluz, rok, pop i soul muzike, ali do dana današnjeg, svaki put kad najavljuje neku od tih pesama, uvek navodi i ime autora. Za Bobija Blanda (Bobby Bland) uradio je i ceo album, „Tribute to Bobby“.

Ono čega se uvek setim kada pomislim na „Simply Red“ su dva sjajna koncerta u Beogradu, na kojima sam bila. Prvi je bio u hali „Pionir“. Sećam se da smo sedeli vrlo blizu bine i lepo mogli da vidimo sve što Mik radi.

Neverovatna je energija koju emituje, čovek je ono što se modernim jezikom zove šoumen. Zaista ume da zabavi publiku i animira je da velike hitove peva zajedno s njim. Bend svira neverovatno, jedni su od onih koji uživo zvuče i bolje nego na studijskom snimku, što je retkost.

Drugi koncert bio je na Kalemegdanu, na košarkaškim terenima, ali bio je to mali prostor za ovakav bend, tako da je bila velika gužva. Oni, inače, vole da sviraju na otvorenom i više puta sam na internetu gledala njihov koncert u amfiteatru na Siciliji koji je zaista bio neverovatan.

Mik je, inače, već više godina italijanski državljanin. Malo se povukao iz javnog života, mada ne potpuno, oženio se, ima decu i veliko imanje u Toskani, na kome je zasadio vinograde, tako da pravi svoje vino i uživa. S vremena na vreme odsvira poneki koncert, snimi još nešto i uvek je to nešto sasvim posebno, kao što je poslednji album „Symphonica in rosso“, na kome su najveći hitovi “Simply Red” izvedeni u simfonijskom aranžmanu.

Divan, a tako jednostavan umetnik, kako i samo ime benda govori. Slušala sam neki intervju sa njim na kome kaže kako uživa u sasvim jednostavnim stvarima tipa: „Dajte mi parče grilovane ribe, samo sa malo soli i limuna, i osećaću se kao na nebu“.

Na temu te jednostavnosti, sećam se nekog od „vickastih“ spikera sa nekog radija koji je „Simply Red“ najavio kao „Prosto Crveno“. Ma da, hihihi. Bilo je još dosta takvih ispada.

A kao primer njihove muzike, navela bih jednu od meni najdražih pesama, pod imenom „Stars“.

T

T kao Tomi, neverovatni, Emanuel, australijski gitarista koga sam imala sreće da čujem i uživo, kada je 2013. godine u okviru festivala “Gitar art” nastupio u triju “Kings of strings”. Ovaj zanimljivi trio, pored Tomija, čine i Stokelo Rozenberg i Vlatko Stefanovski. Vlatko je Tomija tada najavio kao “šetajući džuboks”, zbog širine repertoara koji Tomi ima. Nema žanra u kome ne bi mogao da se snađe i zvuči maestralno.

Inače, ovaj veliki muzičar, dobitnik velikih svetskih nagrada i jedan od najboljih gitarista sveta nikada nije stekao formalno muzičko obrazovanje. Gitaru je počeo da svira sa svega četiri godine, a već sa šest je nastupao. Njegovi roditelji su takođe svirali, pa kad su im se priključili i Tomi i njegov brat, otac je rešio da naprave porodični bend. Prodali su kuću, spakovali sve u dve prikolice i krenuli da putuju i sviraju širom Australije.

Tako je bilo do očeve smrti, kada je prosvetna inspekcija naredila da moraju da se stacioniraju negde, da bi deca mogla da pohađaju školu. Tada su se naselili u Parkes, mali grad u Novom Južnom Velsu, ali je Tomi brzo posle toga, već kao tinejdžer, prešao u Sidnej.

Sa bratom je počeo da svira u bendu “Goldrush”, u kome je svirao i bubnjeve, ali je već nastupao i kao studijski muzičar, snimao džinglove za radio stanice i nastupao sa mnogim velikim muzičarima.

Njegov stil sviranja je jedinstven. On sam nazvao ga je “stil sviranja prstima”, jer gitaru svira sa svih deset prstiju. Jedan je od trojice sertifikovanih gitarista na svetu, pored njega to su još Džeri Rid i Džon Nouls.

Uzor mu je Čet Etkins, sa kojim je kasnije snimio i jedan od svojih albuma, a svirao je sa velikim muzičarima, poput Erika Kleptona, Džordža Martina, Lesa Pola, Stivija Vondera, Tine Tarner i još mnogo drugih.

Mnogo radi i danas. Godišnje održi po više stotina koncerata. To ga je skupo koštalo, kada mu je pre nekoliko godina dijagnostikovana blaga srčana aritmija jer, Tomi ništa ne radi površno, a naročito sviranje. Zato mu je lekar savetovao da malo “uspori”, pa se jedno vreme odmarao i kako on kaže “gubio vreme” po mondenskim letovalištima, ali se vrlo brzo vratio na scenu, gde je nastavio da svira istim žarom.

Ono što je još karakteristično za ovog sjajnog muzičara je to što je, pored fenomenalnog gitariste i odličan bubnjar. Po rečima Vlatka Stefanovskog, Tomi je bolji bubnjar od bubnjara koji svira u njegovom pratećem bendu. Ali, Tomi retko stvarno svira bubnjeve, uglavnom “bubnja” po gitari, što prstima, što metlicom, koju umesto klasičnih palica koriste džez bubnjari.

Sećam se, na koncertu u Sava Centru, to nas je sve potpuno raspametilo. Zato ću, kao primer Tomijevog umeća, upravo navesti “Kasapsko oro”, koje su “Kings of strings” izveli na koncertu, a koje je Tomi odsvirao na sebi svojstven način.

Ć

Slovo Ć će vas verovatno iznenaditi, jer ne očekujete od mene da slušam rep. I ne slušam, ali, postoji i neko koga cenim, a to je Ćirković Boško zvani Škabo, jedan od članova benda “Beogradski sindikat”. Elem, Boško ili Škabo jer jedan od osnivača i stalnih članova, mada kod njih broj stalno varira. Bar se meni tako čini jer ih ima, što bi “Radovan III” rekao, “između 10 i 160”.

Svaki put kad snime nešto novo ili održe neki koncert, čini mi se da ih ima više. Oni su jedan od bendova koji najoštrije kritikuju današnje društvo i sve što nam se dešava.

Škabo je reper, producent i novinar i osim “Beogradskog sindikata”, do sada je nastupao sa svim najznačajnijim srpskim rep i hip-hop bendovima i muzičarima kao što su “PKS”, moje komšije “Bad copy”, Wikluh Sky, Gru, Marchelo…

Kao što rekoh, pored muzike, bavi se i novinarstvom, pisao je za nekoliko dnevnih listova kao i za domaća izdanja magazina “Playboy” i “Maxim”. Zanimljiva je ličnost i britko pero koje na sebi svojstven način prati sva dešavanja u društvu.

Elem, “Beogradski sindikat” je bend koji sam počela da slušam pored svog dragog, jer ih on izuzetno voli. Zbog toga sam mu za jedan od rođendana poklonila njihov CD i od tada povremeno malo maltretiramo komšiluk jer, njih nije moguće slušati tiho. Nekako te sami tekstovi ponesu i samo primetiš da si nesvesno pojačao muziku do stepena kad počinju da se tresu prozori, hihihi. Iznenadimo komšiluk koji misli das mo ozbiljni ljudi, u godinama.

Kao primer, odabrala sam njihovu pesmu “Oni su”.

U

Na slovo U, jedini bend koji za mene ima neko emotivno značenje je “U škripcu”. Bili su jedan od predstavnika Novog talasa i moram da priznam da ih tada, na početku karijere, nisam slušala. Jer, u to vreme sam slušala onaj malo “čvršći” rok, tako da su mi ti tzv. “šminkeri” bili nezanimljivi.

Kad se pojavila pesma “Siđi do reke” koju danas volim, tu frazu smo koristili kad bismo primetili da neko od zakletih “hipika” obuče nešto “šminkersko” ili se ošiša čudno, natapira kosu i slično. A onda sam ih, na nekom od koncerata za Dan mladosti, koji su tada bili masovni i besplatni, čula i zavolela.

To je već bilo vreme kada sam se malo otrgla uticaju starijeg bate, pa počela da slušam i neke druge stvari, koje on nije slušao. Međutim, “U škripcu” ili konkretnije njihovog frontmena Delču, i on je kasnije zavoleo i to mu jednom prilikom i rekao, kada ga je sreo u kafani “Manjež”.

Naime, Delča je došao tamo sa nekim poznanikom na večeru. Moj bata ga je spazio i rešio da mu priđe i zatraži autogram. Ali, skroman kakav je bio, Delča je ustao, pogledao ka društvu za stolom od koga je moj bata ustao pa rekao: “Jel’ se vi to igrate blamova, pa je tebi zapalo da dođeš da mi tražiš autogram? Mislim, MENI tražiš autogram”, upitao ga je čudeći se, jer nažalost, nikad nije bio zvezda.

Moj bata ga je jedva ubedio da nisu u pitanju blamovi (društvena igra, nešto kao “masne fote”), nego da ga zaista ceni kao umetnika i želi da dobije autogram. Kad je Delča konačno prihvatio da je ovaj ozbiljan, shvatili su da nema na čemu da mu se potpiše. Blesav kakav je bio, dohvatio je jelovnik kafane sa stola, presavio ga da se potpiše na poleđini, pa upitao mog batu kako se zove. Zvao se Zoran, ali svoje ime nikada nije voleo, već se predstavljao kao Todor, što je nadimak izveden iz prezimena. Kad je Delča to čuo, zagrlio ga je i rekao:

“Jao, Todor! Pa tako mi se zvao deda!” Smejući se, nažvrljao mu je na poleđini jelovnika: “Delča Todoru, od srca”.

Taj jelovnik sa Delčinim rečima na poleđini još uvek čuvam, kao jednu od dragih uspomena jer, nažalost, ni mog brata, ni Delče već dugo nema. A ko zna, možda se danas, tamo gore, i druže…

Ima umetnika koji nikada ne dožive popularnost kakvu zaslužuju. Ponekad se to desi tek kad odu, što je tužno do Boga. Tako je prošao i Delča, koji je bio scenarista, dramaturg, tekstopisac, pevač i kompozitor… ma veliki umetnik. Ali valjda narodu nije bio dovoljno zanimljiva pojava, s obzirom da je bio kulturno stvorenje, nikada nije pravio skandale, pa samim tim ni gurao ljudima “prste u oči”, kako to danas rade “poznati”.

“U škripcu” je bio njegov prvi bend, koji se kasnije raspao, pa po raspadu grupe “Vampiri” sa jednim delom njihovih članova napravio “Familiju”, koja je bila zanimljiva ali nije trajala dugo. Za to vreme, Delča je napravio “Sklekove” i krenuo u nešto novo.

Nažalost, 2011. godine je izgubio bitku sa rakom i napustio nas. Poslednja pesma koju je snimio, pod imenom “Dobro je”, objavljena je posthumno kao singl. Kažu da je ta pesma njegova poslednja poruka, da je život sve, kako dobro, tako i loše.

Kao primer za “U škripcu”, navešću jednu veselu pesmicu s kraja njihove karijere, meni veoma dragu “Ma nemoj”.

F

Na slovo F, moj izbor pada na Elu Ficdžerald (Ella Fitzgerald), za mene, najveću džez pevačicu svih vremena. Oduvek sam volela krajnosti, pa su tako moje dve najomiljenije pevačice Bili Holidej, Lejdi koja je pevala bluz nesavršenim i “prljavim” ali tako izražajnim i osećajnim glasom, i Ela, u svakom pogledu savršena diva.

Čistog, prečistog glasa, savršene intonacije, savršenog disanja. S neverovatno lakoćom pevala je najteže deonice, bila kraljica sketa (za one koji se ne sećaju, to je ono džezersko pevanje bez teksta), njene glasovne bravure su i danas neprevaziđene.

Ali, Elina karijera je dugo bila sputavana zbog boje kože. U to vreme, vladala je segregacija, pa je bilo zabranjeno mešanje belih i obojenih stanovnika na javnim mestima. No, našao se neko ko se tome suprotstavio, jedna svima dobro poznata lepotica, plavokosa Puslica, da, baš ona, Merilin Monro.

Naime, Merlinka je volela Elu i njeno pevanje, pa se zauzela za nju. Pedesetih godina prošlog veka u Los Anđelesu je postojao klub “Mokambo”, u koji je Eli bio zabranjen ulaz. Ali, hrabra Puslica je, rizikujući svoju karijeru, rešila da to promeni, pa je tako “trgovala” sa vlasnikom kluba. Rekla mu je da će svake večeri sedeti u prvom redu ako dozvoli da Ela peva u klubu preko nedelje.

Iako je u to vreme sama bila na vrhuncu karijere, ovo je moglo veoma da joj naškodi, ali verovala je u Elu više nego i ona sama. Tako je Ela dobila svoj prvi veliki angažman i Merilin je cele nedelje svake večeri sedela u prvom redu, slušala i bodrila svoju prijateljicu, dok je vlasnik kluba zadovoljno trljao ruke zbog velike posećenosti kluba.

Ostalo je istorija… Ela je zbog ovoga bila večno zahvalna Merilin, govorila je da joj mnogo duguje, a o njihovom prijateljstvu kasnije je nastala i knjiga pod imenom “Merilin i Ela”.

Ela je kasnije imala sjajnu i dugovečnu karijeru, pevala je sa svim velikim orkestrima svoga vremena, ali je posebnu saradnju imala sa Luisom Armstrongom. Zajedno su izdali tri albuma, ali je kasnije bilo još kompilacija i koncertnih izdanja.

Pre nekoliko godina sam sređivala svoju zbirku Elinih snimaka pa sam našla i neke na kojima je imala već više od 70 godina, ali je i dalje zvučala isto. Tada je već živela mirnim, povučenim životom, pevala povremeno kad je negde pozovu, ali joj se glas, do kraja, nije promenio. I dalje je pevala maestralno, sa istom onom lakoćom. Jedna je Ela.

Kao primer, navešću pesmu iz plodne saradnje Ele i Luisa Armstronga pod nazivom “Cheek to cheek”.

H

Na slovo, na slovo, na slovo H, moj izbor pada na slavnog kompozitora Georga Fridriha Hendla (George Frideric Handel). Barokni je kompozitor i jedan je od najvećih, a zanimljivo, rođen je iste godine kada su rođena još dvojica velikih, Johan Sebastijan Bah (o kome sam već pisala na slovo B) i Domeniko Skarlati.

Može se reći da je Hendl jedan od kompozitora koji se u životu nije mnogo mučio, s obzirom da je rođen u Nemačkoj, ali je sa 27 godina prešao u London, gde je živeo kao dvorski kompozitor. Kao i Bah i Skarlati, bio je veliki orguljaš i kompozitor. Opus mu je veliki, napisao je zaista mnogo, a većina njegove muzike je vesela i lepršava. Nije ni čudo, jer mnogo je pisao za potrebe kraljevske porodice, tako da su njegova najpoznatija dela, pored oratorijuma „Mesija“, orkestarske svite „Muzika na vodi“ i „Muzika za vatromet“.

Bio je veoma cenjen od strane kolega, recimo Bah je govorio da je on najveći kompozitor koji je ikada postojao i nije bio jedini koji je mislio tako. Ali, u odnosu na kolege, živeo je mnogo lagodnije, tako da mu je lakše bilo i da stvara.

Kažu da je bio veliki sladokusac i postoji više priča vezanih za njegov veliki apetit (o čemu bi Crvenkapica nego o hrani, jel?).

Jednom prilikom je otišao u kafanu, poručio 16 različitih jela, a za piće liker, vino i pivo. Konobar je zapisao porudžbinu, postavio sto i nestao. Posle nekog vremena, gladni kompozitor je nestrpljivo pitao šta se dešava sa porudžbinom. Konobar mu je odgovorio da je sve spremno, ali čeka da stigne ostatak društva, da se jela ne bi hladila. Na to se Hendl brecnuo na njega: „Kakvo društvo? Društvo – to sam ja“!

Rekoh li ja da je imao neverovatan apetit, hihihi?

Nekom drugom prilikom je kod kuće imao goste, koje nije mogao da izbaci, ali pošto tih dana baš i nije bio pri parama, nije imao dovoljno hrane da ih ugosti kako dolikuje, a bližilo se vreme večere. To, naravno, ne znači da za sebe nije imao dobru večeru, ali nije bilo dovoljno za sve. Zato se dosetio pa rekao da mu je naišla inspiracija i da bi morao da zapiše delo koje mu se vrzma po glavi, što su njegovi prijatelji razumeli. Ostali su u salonu, a on je izašao i umesto u radnu sobu, otišao u kuhinju.

Prijatelji su ga još neko vreme čekali, a onda se već zabrinuli, pa ga potražili da vide šta se dešava i zatekli ga u kuhinji, kako se sladi sočnim pečenjem…

Kad ovako pričam o Hendlovom apetitu, čini mi se da je sve to nekako povezano. Mnogo je umetnika koji su u životu bili pravi hedonisti, ali su sa istim žarom stvarali velika dela. Hendl je definitivno bio jedan od njih.

Ali, negde na početku karijere, zamalo da bude zaustavljen. Na nekom od druženja sa prijateljima, žestoko se posvađao sa jednim drugim kompozitorom, Matesonom, koji ga je izazvao na dvoboj. I pre nego što je dat znak za početak dvoboja, Mateson je isukao mač i krenuo da probode Hendla. Ali, Hendl je imao veliku sreću. Matesonov mač je naišao na neko veliko dugme na Hendlovom kaputu i tu se i zaustavio. Zahvaljujući dugmetu, Hendl je poživeo još dosta godina posle toga i podario nam mnogo predivne muzike.

Kao primer, navešću njegovu Sarabandu, jedno poznato malo delo koje sam prilagođeno za ondašnji uzrast, svirala u nižoj muzičkoj školi.

C

Nešto razmišljam, ova azbuka je pokazala kolika mi je papazjanija u glavi što se muzike tiče al’ ne mari, sigurno nisam jedina. Da vas još jednom iznenadim, na slovo C, pomenuću italijanskog pevača Cukera (Zucchero).

Ako izuzmemo klasiku, nikada nisam bila ljubitelj italijanske muzike. Nekako mi se italijanska kancona nikada nije primila, onaj tzv. „italo disko“ nisam mogla ni da podnesem. Ali, Cukero je nešto sasvim drugo, kod njega ima svega, i popa, i roka, i elemenata gospela i bluza…

Njegov glas mi na moment zazvuči kao glas Džoa Kokera, koga obožavam. Ima tu finu, bluzersku “prljavštinu” u glasu, valjda to i jeste razlog što mi se dopada, drukčiji je od ostalih sunarodnika.

Inače, o njemu se kod nas ne zna skoro ništa, ali nije ni važno, muzika je dovoljna. U svom životu, napravio je mnogo zanimljivih dueta. Možda najpoznatiji bio je hit koji je snimio sa Polom Jangom “Senza una donna”, koji je doživeo veliku popularnost. A pored njega, pevao je sa Džo Kokerom, Erikom Kleptonom, Majlsom Dejvisom, Stingom, mada je meni najdraži duet sa Lučanom Pavarotijem. Veliki maestro Pavaroti je bio neponovljiv.

Zato će primer biti njihovo izvođenje pesme “Miserere”, na koje se uvek slatko naježim.

Č

“Kako je propao rokenrol” znamo svi, jel’? A kako je nastao? Pa za nastanak je kriv jedan tamnoputi momak sa sela, na slovo Č, po imenu Čak Beri (Chuck Berry). Ne zna se tačno kako, ali se predpostavlja da je rokenrol nastao spajanjem crnačkog bluza sa belačkim šlagerima i da cela priča kreće otprilike od ovog momka i njegove najčuvenije pesme “Džoni, budi dobar” (“Johnny B. Goode”).

Elem, kad je ova pesma nastala, a snimljena je prvi put 1958.godine, Čak je već bio relativno poznat kao gitarista i ova pesma nije bila nešto mnogo drukčija od ostalih koje je dotle uradio. Eksperimentisao je on neko duže vreme, pre nego što je baš ova pesma uspela da osvoji publiku. I od tada, rokenrol postaje jedan od najznačajnijih žanrova u muzici dvadesetog veka i uopšte, u istoriji muzike.

Ono što mene asocira na Čaka je njegov album “20 super hitova” (“20 super hits”), ploča koju i danas imam, mada je odavno nisam stavila na gramofon, a koja je izašla davne 1981.godine. Sve pesme traju mahom po 2-3 minuta i uglavnom su vesele i slatke. Jednostavno, njegova muzika toliko odiše pozitivnošću, da ne mogu da pomislim na njega a da se ne nasmešim. Sjajan lik je bio stari dobri čika Čak.

Mnogo je različitih priča upleteno u njegovog “Džonija”, kažu da nije ni sasvim originalan, da je onaj početni rif koji ga karakteriše “pozajmio” od jednog drugog gitariste, Karla Hogana, ali mu je udahnuo nešto sasvim novo, što je prepoznato od publike i opšte prihvaćeno. Ostalo je istorija…

Kažu da je čak i slavni Džon Lenon, odajući priznanje svom kolegi rekao: “Ako biste pokušali da rokenrolu date neko drugo ime, morali biste da ga nazovete Čak Beri”.

Ipak, mlada publika danas mahom ne zna za njega, što je greh, jer ovaj veliki čovek nam je dao toliko mnogo. U to ime, neka primer njegove muzike bude upravo “Johnny B. Goode”.

Na slovo , u mom slučaju može da se nađe jedino Džo Koker, najveći beli bluz/rok/soul pevač. Moj prvi susret sa njim je album “Sheffield Steel”, koji je izašao 1982.godine, kada ga je moj bata i kupio. Bila je to ljubav na prvo slušanje. Besomučno sam okretala ploču i preslušavala je narednih dana nebrojeno puta. Ovaj album je malo drukčiji, nije bio posebno komercijalan, ali je naginjao fanki muzici, što mi se dopalo. Toliko sam ga puta preslušala, da i danas znam redosled pesama i većinu tekstova.

Kasnije smo kupili još neke albume koje sam isto tako, odmah zavolela. A onda je 1982.godine Džo Koker došao u Srbiju, a predgrupa mu je bio ko, šta mislite? Pa “Galija”, naravno.

Bila sam suviše mala tada, ali je moj bata išao na concert i sve mi vrlo slikovito ispričao. Slušala sam ga otvorenih usta, upijajući svaku reč. Kasnije sam slušala neki intervju sa Nešom Galijom, koji je ispričao svoj doživljaj tog koncerta, kako se tada prvi put u životu susreo sa velikom produkcijom i kako ni on ni momci iz benda nisu mogli da veruju šta se dešava. Jer, tada su i oni prvi put dobili tretman zvezda, od strane Kokerove ekipe.

Neša je tom prilikom ispričao i nešto zanimljivo vezano sa samog Kokera. Da parafraziram, rekao je nešto u stilu: “Sedi čovek pored tebe, mali, tih i neugledan. Ma ne provališ ko je uopšte u pitanju, a onda se na sceni pojavi zver”.

E, takav je bio fantastični Koker. Sasvim običan čovek, dok se ne popne na binu, a onda postaje “zver”.

Elem, mislim da je na Nešu taj susret sa Kokerom ostavio takav utisak, da je, možda i nesvesno, pokupio neke fazone i njegov današnji stil pevanja povremeno baš liči na slavnog čika Džoa.

Dugo sam slušala Kokera i upijala sve što do čega sam mogla da dođem jer, do muzike se nekada nije dolazilo tako lako kao danas. Iz onog vremena, još uvek čuvam nekih pet ploča, a bilo je i drugih nosača zvuka. Danas je sve mnogo lakše, tako da sam se na internetu i nagledala i naslušala mnogo njegove muzike.

A onda je, 2011.godine, negde oko mog rođendana u maju, Džo Koker ponovo došao u Beograd… Mojoj sreći nije bilo kraja. Konačno sam uspela da ga čujem uživo.

Slatko sam se nasmejala kad sam videla da sve vreme pije vodu, jer kako mi je bata ispričao, na onom prvom koncertu, 30-tak godina pre, odvalio se od piva i na kraju su ga odneli sa bine. Kad su ga pitali šta mu se u Beogradu najviše dopalo, rekao je: “Pivo! Pivo vam je odlično”!

Nažalost, svega tri godine postle toga, i on nas je zauvek napustio. Najteža bolest pojela mu je pluća, što nije ni čudno jer je mnogo pušio veći deo svog života.

Teško sam preživela njegovu smrt jer je za mene bio (i ostao) jedan od najznačajnijih muzičara svih vremena, neko uz koga sam odrasla, uz čiju muziku sam provela godine.

Zato, kao primer, navodim pesmu “Delta lady”, koju najviše volim.

Š

I tako, malo po malo, dođoh do kraja ove azbuke. Počela sam sa ženom, pa ću tako i završiti, slovo Š želim da posvetim fenomenalnoj pevačici Šade (Sade).

Prvi put sam je videla na koricama knjige poezije Čarlsa Bukovskog – “Kakva korist od naslova” ali nisam nešto obratila pažnju. Bilo je to vreme kad je radila i kao foto-model.

U to vreme, muzika je bila veoma bitna i mi mladi smo se delili na rokerešminkerepankeremetalce… Ja sam bila zagrižena rokerka i u mom društvu je bilo skoro sramota slušati nešto drugo, jer ako samo pomenete nešto što može da bude u nekom šmink-fazonu, bilo bi mnogo zezanja i sprdanja na vaš račun. 

Bogu hvala, pa to nije potrajalo dugo. Kasnije sam krenula da širim vidike, pa počela da slušam fanki, džez, bluz, soul… što je doprinelo izgradnji mog muzičkog ukusa i mene kao ličnosti. 

Elem, sa muzikom Šade srela sam se malo kasnije, na početku srednje škole. Jednog dana sam, među pločama mog druga Gorana (koji je danas poznati perkusionista) naletela na njen prvi album pod imenom “Diamond life”. Pogledala sam ga onako iznenađena, pa pitala: “TI slušaš Šade?” 

On me onako začuđeno pogleda i kaže: “Da, slušam. Što me to tako pitaš?” Ja i dalje ne verujući gledam preneraženo u njega i opet pitam: “Kako možeš to da slušaš?” Jer, u to vreme, on je tek otkrivao ono na čemu sam ja odrasla, i od mene uzimao na slušanje ploče “Deep Purple”, “Led Zeppelin”, itd, tako da mi je bilo neshvatljivo da neko takav može da sluša i nešto što bismo u to vreme nazvali “šminkerskim”. 

Međutim, Goran je u stvari bio mnogo otvoreniji za nove stvari od mene, pa mi je, vrlo ubedljivo, dao ploču i rekao: “Ponesi je kući i preslušaj.” Tako sam i uradila.

Donela sam je kući, stavila na gramofon, preslušala prvi put, drugi put, treći put… posle jedno desetog slušanja sam je presnimila na kasetu (sećate se, to su ipak ’80-te), a nakon toga se potrudila da nađem i presnimim sve što je do tog vremena izdala. 

Mislim da ne treba ni da vam pričam da sam je narednih godinu dana slušala svaki dan i da je na neki način postala deo mene. 

Kad je neko dobar muzičar, to se prvenstveno čuje na koncertima. U studijima je danas moguće napraviti sve, pa čak i oni koji to nisu, na studijskim snimcima mogu da zvuče više nego dobro. Ali ko na koncertu zvuči isto tako ili čak i bolje, taj je, za mene, pravi umetnik. 

Šade je jedna od takvih. S godinama joj se malo menja glas, ali zvuk koji se čuje na snimcima, čuje se i na koncertima. Ima odličan prateći bend u kome uvek ima najmanje osam odličnih muzičara, što definitivno garantuje dobar zvuk. 

Danas mogu samo da zahvalim svom drugu Goranu, što me je pre mnogo godina naterao da preslušam njen prvi album jer, njena muzika mi je donela mnogo divnih trenutaka u životu.

Divno je bilo i pisati sve ovo, jer sam se setila mnogih divnih događaja koje sam proživela u prošlosti. Zato, završiću ovo svoje poveliko izlaganje jednom od omiljenih pesama predivne Šade, pod imenom “Poljubac života” (“Kiss of life”).

Hvala vam na strpljenju.

Ljubi vas i voli

Vaša Crvenkapica

*Fotografija: Mark Solarski

#priče #crvenkapinepriče #crvenkapinakujna

Please follow and like us:

5 thoughts on “Crvenkapina muzička azbuka

  1. Šteta što ovo nije ilustrovano i odštampano kao neka vrsta muzičkog vodiča! Ooooduševila sam se! Čitalm sa uživanjem! Hvala ti puno, baš je zanimljiv tekst!Genijalna ideja i odlično napisano, u dahu se pročita!

    1. Hvala ti, mila moja. Drago mi je da ti se dopada. Ne znam koliko je za muzički vodič jer ipak je sve to vrlo lično. Drago mi je da si uživala. Ljubim te 😘

  2. Posebno Bravo za koncept i ideju da se životni vremeplov kreira kroz muziku. Tek ću čitati ovaj post jer po drugi put me prekida nemanje vremena ali kako sam profesionalni muzičar, tematika mi je bliska, interesantna i nadahnjujuća. Tek ću istraživati blog u ovoj kategoriji. Sjajno i svaka čast!

    1. Hvala Vam mnogo 🙂 I ja sam po struci muzički saradnik, ali već odavno nisam u muzici, što ne znači da i dalje nije na jednom od prvih mesta u mom životu. Hvala na divnim rečima. Uživajte 🙂

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *