Crvenkapine priče

Momo je ipak Momo

Ima ljudi koji nam u životu znače skoro koliko i najrođeniji, a da ih nikada nismo upoznali. Za mene su to oduvek bili svi oni divni umetnici, zbog kojih sam postala ono što jesam.

Jutros sam, brišući prašinu, slušajno izvukla jednu od omiljenih knjiga (“Skitam i pričam”) fenomenalnog književnika i još boljeg slikara, Moma Kapora. Ili, kako je on to za samog sebe znao da kaže, “najboljeg pisca među slikarima i najboljeg slikara među piscima”.

Mnogo je takvih umetnika bilo u mom životu, ali mislim da sam trojicu, kad su otišli, ožalila kao da su u pitanju članovi porodice. Bili su to Arsen Dedić, Lenard Koen i Momo Kapor. Sva trojica snose podjednaku “krivicu” za to ko sam danas. Arsenova i Koenova muzika i stihovi, i Momine knjige i slike.

Sa Mominim knjigama se družim još od kasnih razreda osnovne škole. Pročitala sam ih skoro sve i beskrajno uživala u svakoj napisanoj reči. A s obzirom da sam oduvek živela u Beogradu, mnogo sam vremena provodila u gradskom prevozu. Prvo zbog škola u koje sam išla, a posle zbog poslova koje sam radila uglavnom na suprotnim krajevima grada u odnosu na kraj u kome i danas živim.

Bio je to divan način da se isključim iz svega što se oko mene dešava i da mi ne smeta ni buka, a ponekad ni neki ne baš tako lepi mirisi u autobusu. Ako ne mogu da sednem, onda stanem negde u ćošak, naslonim se tako da mogu jednom rukom da se držim dok u drugoj držim i knjigu, i odlutam…

Danas svi drže mobilne telefone i konstantno proveravaju šta je novo na društvenim mrežama, da im slučajno nešto ne promakne. Nemam tu naviku ni danas, spadam u one što telefon nose u džepu ili tašni i ne uzimaju ga u ruke dok ne čuju da zvoni. Ali knjige i danas nosim sa sobom kad god negde krenem.

Nego da se vratim na stvaralštvo ovog divnog čoveka. Nema dana da ga se ne setim ili da ga u nekoj sasvim blesavoj situaciji ne citiram. Reprodukcija njegove “Ade” visi iznad mog klavira, jedna polica moje biblioteke posvećena je njemu, jedan veliki rokovnik pun je njegovih misli koje sam vredno prepisivala godinama želeći da ponovo uživam u njima i onda kad pored sebe više ne budem imala knjigu, jer sam ih u to vreme uglavnom pozajmljivala iz gradske biblioteke. I svaki put kad pomislim na njega, usne mi se, same od sebe, razvuku u osmeh. Divno osećanje, volela bih da i o meni neko tako razmišlja, ako ne danas, onda bar jednog dana, kad i ja odem. 🙂

Naravno, svaki put se setim i neke anegdotice kao što je ona u kojoj je njegova strina nekom prilikom izvalila: “Da naš Momčilo nešto poludi, ne bi mu se ništa poznalo!” Genijalno!

Ili ona, kad šeta Arčibalda (svog psa rase haski) po Karađorđevom parku i kaže: “Ljudi viču – vidi kako je lep! A ja mislim pričaju o meni.”

Ili kad su negde na televiziji hteli da ga malo “uljude” za snimanje pa da ga počešljaju, a on rekao: “Taman posla, pa da mi opadne i ovo malo kose što imam.”

Veliki šeret, veliki umetnik, veliki boem…

Jedno vreme, pre nego što se preselio na Neimar, živeo je u Skadarskoj ulici, a ja sam baš u to vreme jedno leto provela konobarišući u nekom restoranu u Skadarliji. Često sam ga viđala pre podne kako ide na Bajlonijevu pijacu. Jednog jutra je, vraćajući se s pijace, bio previše natovaren, pa je na trenutak seo baš u baštu u kojoj sam radila.

Prišla sam mu da ga pitam da li želi nešto. Nasmešio se teško dišući i rekao: “Ništa, hvala, samo da malo dođem do daha.” Posedeo, odmorio se i krenuo dalje. 🙂

Voleo je i da kuva, pa se u njegovim knjigama mogu naći i recepti za neka stara jela, napisani na samo njemu svojstven način. Jednostavno, bio je čovek koji je pre svega voleo život.

I strašno je voleo Beograd. Poput čika Duška Radovića, ni on nije bio rođeni Beograđanin, ali ga je voleo više od nekih Beograđana i više od svih gradova u kojima je živeo. Pisao je kako je mogao mesecima da živi u Njujorku, sve dok jednog nedeljnog jutra ne počne da mu nedostaje šetnja od Slavije do Kalemegdana jer, “Beograd je ipak Beograd”. Te reči su mu prolazile kroz glavu uvek kad se vraćao kući sa putovanja i sletao na aerodrom u Surčinu.

Ja bih dodala i “Momo je ipak Momo”, jer takvog umetnika nije bilo ni pre ni posle njega. Bio je toliko poseban, da ne možemo da ga uporedimo ni sa kim, niti svrstamo u bilo koju grupu umetnika.

Hvala mu na svemu što nam je podario 🙂

 

#priče #crvenkapinakujna

 

Foto: Novosti.rs

Please follow and like us:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *