Testenine, lazanje, rizota

Pasta sa sušenim bukovačama

Pre nekog vremena primetila sam da loše podnosim pečurke uopšte, a šampinjone, koji se kod nas najviše gaje, nikako. Bila je to još jedna tužna vest za mene, s obzirom da ih obožavam čini mi se, otkad znam za sebe. Kad sam videla da mi smetaju, počela sam da istražujem dalje i kupujem uvek neke druge. Tako sam došla do zaključka da šitake podnosim malo bolje, vrganje skoro nikako kao i šampinjone, ali sa bukovačama i crnim trubama nemam većih problema.

U redu, nije problem, ješću ono što mogu. Nije mi prvi put da se navikavam na takve stvari. Ispričaću vam šta mi se desilo kada mi je davno, sa nekih 18 godina, dijagnostikovan gastritis. Sedim ja kod mog tadašnjeg, školskog lekara (neki od vas ga se možda i sećaju, bio je to divni dr Siniša Anđelković), on gleda moje nalaze od gastroenterologa i kaže: “Ti, pile moje, imaš gastritis.”

Ja slegnem ramenima i pitam kako se to leči. A on kaže: “Nikako. Ja ga imam već 40 godina. Nego, jel’ pušiš?” Ja klimnem potvrdno glavom, jer tada jesam pušila. A on će: “Dobro. Sad, ja neću da ti pričam da treba da prestaneš, pametna si, znaš ti to i sama. Nego, kad osetiš da te muči želudac, prestani na neko vreme. Isto tako, i što se hrane tiče, izvežbaćeš se da po mirisu osetiš da li će ti nešto smetati ili ne, pa to i izbegavaj.”

Malo je takvih lekara danas. Bio je stvarno poseban. Sećam se da je često citirao Marka Tvena, svog omiljenog pisca. Sjajan je lik bio, teško da je još uvek živ jer i tada je bio pred penzijom, a prošlo je mnogo vremena.

Ali stvarno, naučila sam da živim sa svojim osetljivim želucem, da izbegavam ono što mi smeta, i da na to gledam kao da za mene više ne postoji. Nije teško, treba samo malo volje.

Malo sam odlutala sa teme, ali ne mari. Elem, bukovače su vrsta koja mi najmanje smeta, ali sušene mi ne smetaju uopšte. Štaviše, može se reći da mi toliko prijaju da bih mogla da ih jedem svaki dan. Otkad sam to otkrila, uvek u kući imam bar jedno pakovanje sušenih (prodaju se uglavnom u pakovanjima po 30-tak grama, što je meni dovoljno da za nas dvoje napravim tri ručka).

Sušenje je, inače, jedan fantastičan način za čuvanje svega. Počev od voća, preko povrća, do sira i mesa. Postoji jedan odličan kuhinjski aparat koji se zove dehidrator, a koji najčešće koriste oni koji su na sirovoj hrani, poput Maje Volk, koja je sa propagiranjem svog načina života mnogima postala već malo naporna. Izvinjavam se gospođi Volk, veliki je stručnjak u toj oblasti, ali za većinu Srba je to malo preterano.

Dehidrator nemam, ali ću ga jednog dana, kad dođe na red, kupiti. I bez njega mi je kuhinja malo tesna. U svakom slučaju, ako imate uslova, to je fantastična spravica jer sami možete da sušite i voće i povrće, čuvate preko zime, i uvek imate pri ruci. 

Inače, ove sušene bukovače možete da rehidrirate vodom pre spremanja, možete da ih sameljete takve kakve jesu sa malo krupne morske soli i dobijete začinjenu so koja je odlična za razna jela, a možete i kao ja, da ih samo izmrvite i bacite na ulje prilikom spremanja. I ulje će ih sasvim dovoljno rehidrirati, a dobićete nešto slično hrskavo prženoj slaninici ili zagrejanim čvarcima. A ko ne voli taj ukus? 

Fantastične su, jer im je ukus, ovako sušenim, i do 20 puta jači. Zato mi 30 gr i jeste dovoljno za tri ručka za dvoje. Koristim ih za omlete, čorbice, rizota, stavljam u testa kao što je proja, ma stvarno sve i svašta, ali najviše ih volim upravo ovako, u sosu za pastu.

Pa, da pređemo na recept…

Potreban materijal (za 2 osobe): 180-200 gr testenine (koristila sam integralne spiralice-fusilli), 1 manja glavica crnog luka, 1 šaka sušenih pečuraka, 2-3 kašike maslinovog ulja, so, biber, bosiljak, 2 dl pavlake za kuvanje (ili kisele), malo sušenog vlašca za posipanje; za služenje: nekoliko kašika rendanog parmezana.

Testeninu sam skuvala u dosta posoljene vode, po uputstvu na pakovanju. I čim sam je ubacila da se kuva, počela sam da spremam sos, tako da je sve bilo gotovo priličino brzo, za nekih 15-tak minuta.

Očistila sam crni luk, pa ga sitno iseckala, a pečurke usitnila rukama.

Sipala sam ulje u dublji tiganj, pa ubacila prvo luk, i malo ga propržila. Kad je počeo da žuti, dodala sam pečurke i odmah isključila ringlu. Čim su se malo propržile (dovoljno je da zamirišu) uz stalno mešanje, dodala sam pavlaku za kuvanje, so, biber i sušeni bosiljak, pa sve izmešala da se lepo sjedini.

Ocedila sam testeninu, pa je dodala u tiganj sa sosom i dobro izmešala. Sipala sam jelo u tanjire, posula sa malo vlašca i rendanog parmezana, i poslužila odmah, jer kako kažu Italijani, “pasta nikoga ne čeka”.

Ovo je, inače, jedno od mojih omiljenih jela sa testeninom, jer se sprema brzo, vrlo je jednostavno a ukus je fantastičan.

Probajte i prijatno 🙂





Please follow and like us:

4 thoughts on “Pasta sa sušenim bukovačama

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *