Prženo sočivo na monaški način po ukusu podseća malo na prebranac, ali je ipak drukčije. A pošto je post u toku, da malo pomognem domaćicama još jednom idejom za divno posno jelo.
Pronašla sam ga u knjižici po imenu „Hilandarski kuvar posne hrane“, koju je priredio Stojan Aćimović, a koji je boravio neko vreme u Hilandaru i zapisao recepte i priče koje je čuo od monaha.
U Hilandaru, inače, jede dva puta dnevno jer je to sasvim dovoljno da zadovolji osnovne potrebe i pravilo je: „Nikad ne treba jesti do sita, a o prejedanju i ne pomisliti.“ Jer, u svakom slučaju, duhovna hrana je mnogo važnija.
Dalje, niko ne jede sam niti u svojoj ćeliji ima hranu a najveći greh, na koji se ne sme ni pomisliti je bacanje hrane. Hrana se nikada i nikako ne baca.
Kažu da je u vreme Svetog Save jedan kuvar posle ručka bacio ostatak boba, koji se nije pojeo. Sveti Sava je to video, pokupio bob, oprao ga i spremio novo jelo a onda pozvao kuvara na večeru.
Kuvar se iznenadio kako Sveti Sava lepo kuva a ovaj mu je na to odgovorio: „E, vidiš, to je onaj bob što si ti bacio! Pazi dobro, jelo se nikada ne baca! Vidiš kako je sada ukusno!“
Odlična lekcija. Mnogo je gladnog naroda i veliki je greh bacati hranu, a ja sam uvek otvorena za nove ideje i predloge kako iskoristiti ostatke upravo zbog toga što ne volim da bacam hranu. Doduše, kod mene se to retko dešava jer uvek spremam male količine, dovoljne za jedan, eventualno dva obroka, ali treba razmišljati o tome.
Elem, ovo jelo se sprema relativno brzo, s obzirom da je u pitanju mahunarka, a one se obično kuvaju malo duže. Po vrućinama, to nam je itekako bitno, jer sve što se predugo kuva, previše greje kuću.
I tako, sedim ja jutros sa dragim na terasi, pijemo jutarnju kaficu i razmišljam šta bih danas mogla da skuvam. Pitam njega, složimo se oko toga da je ovo baš fino jelo za danas, a onda kažem: „Pa mogla bih da pristavim sočivo, pa da uzmem malo da peglam.“
Na to on, smejući se, reče: „To samo ako hoćeš da ti slomim nogu, da ne možeš da stojiš pored daske. Jesi ti normalna? Jel’ vidiš kako je vruće od ranog jutra? Dok ne prođu vrućine, nema peglanja.“
Eto tako, sad sam i javno napisala da mi je dragi pretio lomljenjem noge ukoliko se dohvatim pegle. Da znate, hihihi.
Naravno, rekao je to u šali, ali sasvim je u pravu. Ovih dana se ne uključuje ni pegla, ni rerna, ni više ringli u isto vreme ako ne morate. Najbolje da „kuvamo“ blenderom, sokovnikom i sličnim aparatima jer zaista je mnogo vruće.
I da ne davim više k’o zmija žabu, nego da pređem na recept, pošto mi je mozak na rezervi ovih dana. Valjda ćemo „da preteknemo“, kako reče jutros jedan od mojih drugara iz kraja, koga sam srela na pijaci.

Potreban materijal (za 2 osobe): 150 gr sočiva, nekoliko kašika ulja, 1 velika glavica crnog luka, 2 čena belog luka, 1/2 kg paradajza (van sezone, 1 konzerva pelata), so, biber, mlevena paprika (ja sam koristila i čili), peršun, malo nane.
Sočivo sam sipala u šerpu, nalila vodom da ogrezne pa stavila na ringlu da proključa. Onda sam prvu vodu bacila, nalila novu, stavila prstohvat sušene nane i stavila da ponovo proključa, a onda smanjila temperaturu na najmanju, poklopila i kuvala još oko 40-tak minuta, dok se nije skuvalo.
U međuvremenu sam očistila crni i beli luk i sitno ih iseckala.
Paradajz sam oprala, očistila, isekla krupno, stavila u blender i samlela. U manastirskom kuvaru piše da ga treba izrendati, ali sam ja taj proces skratila blenderom. Nisam ga ljuštila, jer ni oni to ne rade.
Kad se sočivo skuvalo, ocedila sam ga.
U dublji tiganj sam sipala ulje, dodala luk i propržila ga dok nije malo porumeneo, a onda dodala mleveni paradajz, so, biber, papriku i čili, pa malo prokuvala. Zatim sam dodala oceđeno sočivo, promešala, smanjila temperaturu, poklopila na pola i krčkala zajedno još nekih 15-20 minuta, dok suvišna voda nije isparila.
Ovo jelo se može dovršiti i u rerni, kao prebranac, ali s obzirom da ga uvek spremam leti, kad ima divnog svežeg paradajza, retko to radim jer je vruće, a rerna greje više od bilo čega. Vi, ako želite, možete da ga stavite u rernu na nekih 15-tak minuta, tek da dobije koricu.
Na kraju sam posula seckanim peršunom, pa poslužila, i bilo je odlično. A inače, na ovaj isti način, u Hilandaru se sprema i pasulj.

Prijatno! 🙂
Napomena: Citati u priči su prepisani iz knjige „Hilandarski kuvar posne hrane“, Stojana Aćimovića.
Odlično jelo! Uz salaticu ili sir, prste da poližeš!
Baš tako, mila moja 😉