Crvenkapine priče

Terapijom ću te, terapijom ćeš me

Kako na vas deluje stres i, kako se borite protiv njega?

Čini mi se da danas većina jede, u pokušaju da zatrpa neku prazninu koja je posledica stresa. Misle da će punjenjem stomaka popuniti to što im nedostaje, ili ta hrana deluje utešno, a možda i jedu potpuno nesvesno, što je takođe čest slučaj.

Neki umesto da jedu, piju. Piju do iznemoglosti, dok ne padnu u san, u nesvest, u blaženo stanje neznanja, koje se po buđenju pretvara u još teže beznađe i depresiju.

Neki sednu za volan, pokušavajući da brzom vožnjom izbace iz sebe bes i nervozu što se, nažalost, često nesrećno završava, pa stradaju i oni sami, i mnogi potpuno nedužni.

Neki se drogiraju, neki besne na sve oko sebe, neki čak i fizički nasrnu na bližnje…

Sve su ovo strašni načini za prevazilaženje stresnih i kriznih stanja, a naravno, postoje mnooogo bolji.

Za neke je to molitva, za neke meditacija, za neke baštovanstvo, za neke sport, za neke umetnost, za neke kuvanje. I sve je bolje od bilo koje vrste nasilja jer, nasilje nije samo fizičko. Ono psihičko je češće i vrlo često još gore, teže i dugotrajnije od fizičkog. 

Koliko ste puta, recimo u nekom filmu, čuli rečenicu: “Joj, ‘ajde me bolje udari, pa me pusti na miru”? Na to sam mislila, jer nekad to psihičko nasilje koje se vrši nad nekim postane stil života nasilnika, pa jednostavno nije u stanju da se odupre i živi normalno. To se danas leči, psihijatrijski, naravno, a leči se i na radionicama koje se bave kontrolom besa.

Nažalost, kod nas je još uvek strašno kad neko kaže da ide “na terapiju”, jer još uvek postoji stigma u vezi sa psihijatrijskim lečenjem iako je u praksi već više od jednog veka. Odmah se taj čovek etiketira kao “lud”, pošto se kod nas psihijatrijske ustanove još uvek zovu “ludnicama”. 

A nije tako. Mnogo je više stvarno ludih, koji slobodno šetaju i nikada ne završe na terapiji. Takvi žive među nama kao da je sa njima sve u redu i vrlo često terorišu svoje bližnje, pa jednog dana čujete kako su nekoga ubili, jer su u torturi koju su vršili nad nekim otišli predaleko.

Dešava se i obratno, da neko godinama trpi teror nasilnika, pa mu jednog dana “prekipi” i reši da dođe glave svom mučitelju. Nijedno od toga nije dobro i svaki put se zaprepastim kad čujem koliko je ljudi (a naročito žena) nastradalo u porodičnom nasilju samo u poslednjih godinu dana.

Želim da verujem da se to moglo izbeći, da je bilo malo više vere kako u Boga, tako i u terapiju, pa šta god od toga izabrali. Na kraju krajeva, mislim da su prve ustanove koje su se psihijatrijskim bolestima bavile i bile crkve i manastiri, zaduženi za pitanja duše. Ipak, mislim da nisam kompetentna da se previše uplićem u tu priču, tako da ću nastaviti o onoj drugoj vrsti terapije.

Po zapadnom svetu, na terapiju odlaze i oni stvarno bolesni, ali i oni koji imaju para a nemaju prijatelja, pa im psihijatri služe da ispričaju i iz sebe izbace ono što bi mogli i u razgovoru sa prijateljem. Siroti oni, stvarno su se nagledali i naslušali svega. 

Kako reče čika Duško Radović: “Neka su nam lekari živi i zdravi. Da nije njih, mnogi od nas ne bi imali pred kim da se skinu, niti bi imao ko da nas pipne”. Dodala bih da isto tako ne bi imali kome da ispričaju svoju muku.  

U jednom momentu života sam i sama išla “na terapiju”. Doduše, nije to bila ni prava terapija, više razgovor između “dvoje pametnih ljudi”, kako je to definisao moj “čika doktor”, inače, tatin prijatelj iz detinjstva, neuropsihijatar. Bilo je to nekoliko meseci posle iznenadne smrti mog bate.

Živela sam tada još uvek sa roditeljima, a atmosfera u kući je bila zaista strašna, tako da sam poželela da o svojim osećanjima i razmišljanjima popričam sa nekim stručnim, da ne bih završila u nekoj vrsti psihoze. 

I tako sam se setila njega, nazvala ga i otišla jednom, a onda smo se družili svake srede još neka dva meseca jer je i on, dva dana posle našeg poslednjeg viđenja, na sopstvenoj slavi doživeo treći infarkt i preminuo. Bilo je tu mnogo lekara, kolega i prijatelja, najbolji kardiolozi su dva sata pokušavali da ga vrate u život, ali nije mu bilo spasa. 

Još uvek se sećam naše poslednje seanse. Rekao mi je: “Pile moje, ja sam s tobom odavno završio terapiju. Praktično, završio sam je još prvi put, ali sam želeo da se družimo još malo, da budem siguran da si dobro. Što se mene tiče, ti slobodno možeš da nastaviš da mi dolaziš, jer mi prija tvoje društvo i stvarno se svakoj sredi radujem. Ali, što se terapije tiče, ja s tobom nemam više šta da radim. Znam da ćeš biti dobro, a kad se opet osetiš “onako”, šetaj. Šetaj što više i biće sve u redu. To je jedina terapija koja je tebi potrebna. Osim ako se ne nađe neko da šeta s tobom, pa onda to možeš da “začiniš” i sa malo “gimnastike”. U svakom slučaju, dobro si, i sama odluči da li ćemo i dalje da se viđamo”. 

Kao da je znao da se poslednji put vidimo. Verovatno i jeste.

Naredna dva dana sam još uvek razmišljala o ovome što mi je rekao, šetajući malo više jer dečka tog momenta nisam imala pa “gimnastika” nije bila na repertoaru, kad su mi trećeg dana ujutru roditelji rekli da je preminuo, da su to saznali prethodne večeri, ali ja sam kući došla kasno pa nisu želeli da mi remete san. 

Narednog dana smo ga sahranili na Novom groblju i to sam prilično teško podnela, ali me je on naučio nekim važnim stvarima, tako da mi je ipak bilo lakše nego što sam očekivala.

Znam da me i on, zajedno sa batom, sada i tatom, i mnogobrojnom rodbinom i prijateljima, čuva, i da više nikada neću imati problema da prevaziđem neko teško stanje ili neki veliki stres u životu. Jer, naučio me je da budem jača, da se ne vezujem patološki ni za koga i da, kad god mi je teško, šetam, ili se bavim nekim od svojih hobija jer me usredsređivanje na neki “pipav” posao takođe opušta i dovodi u ravnotežu. Zbog toga sam se u prošlosti oprobala u mnogo različitih, umetničkih disciplina (fotografija, tkanje, izrada nakita, dekupaž…). 

U poslednje vreme, tome služi i pisanje, što ovde, što po nekim sveskama u koje ne zaviruje niko osim mene. Nekad je to neka vrsta dnevnika (što se u psihologiji često preporučuje kao terapija), a nekad sedim i pišem ono što mi tog momenta prolazi kroz glavu, tok misli, bez razmišljanja. To je vežbica koju u knjizi “Kreativno pisanje” preporučuje Dorotea Brend, a koja je fantastična baš za amaterska piskarala, kakva sam i ja.

Osim toga, na mene terapeutski deluje i muzika, ponekad glasna kao podloga za igranje ili pevanje iz sveg glasa dok ne padnem od umora (što naravno, radim samo kad sam sama), a nekad tiha i umirijuća. Onda zatvorim oči i “otplovim” u neke lepše predele, zamišljajući da letim kao ptica.

Ono što takođe volim je da sedim na obali neke velike vode (reke, jezera ili mora) i pustim da voda odnese sve moje brige. Posle toga, osećam se k’o nova.

Skoro sam negde čitala o tome kako mnogi mešaju osećanje sreće sa osećajem zadovoljstva, a jedno sa drugim nema mnogo veze. Sreća je ono što nas čini mirnim i trajno spokojnim, a zadovoljstvo nikada ne traje dugo, pa možda to i jeste razlog što ga često mešamo sa srećom i recimo kažemo da smo bili srećni, ali samo “na trenutak”.

Srećnim nas često čine i naši prijatelji, a čine nas i zadovoljnim kad u druženju sa njima uživamo uz kaficu, pićence, dobar zalogaj, muziku ili u nekoj drugoj, zajedničkoj aktivnosti. 

Skot Pek, jedan od mojih omiljenih psihologa, u svom najslavnijem delu “Put kojim se ređe ide” kaže da je “svaki iskren odnos, pun ljubavi, neka vrsta psihoterapije”. Mislim da jeste. Doživela sam to više puta.

Druženje sa nekim ljudima zaista deluje isceljujuće, bilo da terapiju dajemo ili pružamo, svejedno je. Ako je odnos koji imamo “pravi”, oboje ćemo osetiti blagodeti uzajamne terapije. 

Danas je toliko malo iskrenosti, da ljudi često ne znaju kako da reaguju na nekoga ko im iskreno nudi svoju pomoć. Plaše se da će ih to “koštati” još više, da će se time “izložiti” previše, da će pokazati “nemoć”, da će nekome odati način na koji može da ih povredi. Sve manje verujemo jedni drugima jer smo se više puta “opekli”. 

A šta je život bez vere u ljude? Život pod stalnim stresom, život u stalnom “gardu”, život bez ljubavi, sreće, zadovoljstva… 

Ne želim takav život. Jer, kako reče predivni Mika Antić: “Dok svi kukaju o kojekakvim problemima, ja i dalje verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari. A ima ih. Verujte”…

#priče #crvenkapinepriče #crvenkapinakujna

*Vlasnik fotografije Nathan Dumlao

Please follow and like us:

2 thoughts on “Terapijom ću te, terapijom ćeš me

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *