Kolači, torte, slatkiši

Brza voćna tortica

Ovu brzu voćnu torticu smislila sam da bih upotrebila neke breskve i kajsije koje sam kupila na pijaci i pokajala se, jer nešto baš i nemaju mnogo ukusa. Valjda nam je proleće bilo takvo, varljivo, pa je i voće malo vodnjikavo i bledunjavo.

I tako, sedim jutros na na terasi, pijem jutarnju kaficu kad, spazih dvojicu kako se šlepuju. Golf se pokvario, pa ga vuče neka malo veća “mečka”… O’ma sam se setila pričice koju mi je pre više godina ispričao moj dragi, sada pokojni, drugar Meca kome sam već posvetila jednu od priča, ali se ove anegdote tada nisam setila.  Moj dragi Mečkica je bio neverovatno i nesvakidašnje stvorenje, jedan od onih dragih ljudi koji nikada ne umiru, jer zauvek žive u našim sećanjima.

Elem, u priči sam napisala da smo Meca i ja smo nekad imali iste atomobile, Zastave 101 ili popularno “kečeve”, iz iste serije, napravljene 1988. godine. Ali, Mecin je bio sa tzv. “friziranim”, trkačkim motorom, što je i logično, jer bio je sportski novinar, jedan od najznačajnijih u auto-sportu kod nas, tako da je imao mnogo drugara kako među vozačima, tako i među mehaničarima.

Ali, jednom mu je auto stao negde u gradu i, da ga ne bi ostavio na ulici, pozove on svog prijatelja Mikicu, inače nekadašnjeg reli-vozača, da ga odvuče do kuće. Znajući šta Meca vozi (olupanog “keca” krpljenog sa svih strana), Mikica reši da napravi štos, pa dođe da ga šlepuje svojim besnim žutim Ferarijem, koji u principu retko kad izvozi iz garaže, jer ima i druge automobile, pa ga malo štedi.

Kaže meni Meca: “I sad zamisli, sine, onaj blesavi Mikica dolazi onim žutim Ferarijem da me šlepuje do kuće. A kao što znaš, ja živim u Džordža Vašingtona, tako da moramo da prođemo kroz centar grada. Idemo mi, Mikica me vuče, ja se zavalio k’o pravi, prolazimo kroz centar, a svi se čude, pokazuju jedni drugima i smeju se. Neki vade i telefone, slikaju nas, jer da ispričaju nekome, ko bi poverovao u ovakvo čudo?”

Zaista, ko bi poverovao da čuje tako nešto, Ferari da vuče krš od “keca”… ali eto, ostade pričica, koje se setih danas dok sam gledala onu dvojicu kako se šlepuju. Dobri, dragi, Meca još jednom je zalutao u moju priču. Verujem da mu se zbog toga “smeška brk” tamo gore. Moraću da mu obiđem večnu kuću uskoro.

A već nekoliko dana mi se po glavi mota misao da postoje neki ljudi koje od prvog momenta kad ih upoznamo, prihvatamo kao “svoje”. Jednostavno, duše nam se prepoznaju i osećamo bliskost već od momenta kad prvi put pružimo ruku jedno drugom ili razmenimo prvih nekoliko poruka na internetu. Divne, neobjašnjive emocije koje prožimaju obe strane srodnih duša.

Takav je bio Meca, a takvi su i neki divni drugari sa kojima sam svakodnevno u kontaktu, ali ih viđam retko ili nikad. I bez obzira što se ne viđamo, za njih bih uvek uradila sve, kao i oni za mene. Jer, neki ljudi ne mogu da vam budu toliko bliski i pored toga što ih srećete svaki dan i čak se i družite godinama, dok neki bez dodira dotiču vaše srce.

Mnogo vas volim, dragi moji.

Nego, da pređemo na recept. Ova tortica je jednostavna i jeftina a odlično ide uz popodnevnu kaficu i čašicu razgovora sa dragim prijateljima.

Evo recepta:

Potreban materijal: 3 kajsije, 3 breskve, 200 gr brašna, 1 kašičica sode bikarbone, 1 prstohvat soli, 5 kašika šećera, 1 jaje, 2 kašike putera, 2 dl mleka, 1 kašičica cimeta, malo ulja za podmazivanje kalupa; za posipanje: malo prah-šećera i još malo cimeta.

Prvo sam odmerila 200 gr brašna, a onda u istu posudu za merenje dodala i so, šećer, sodu bikarbonu i cimet, pa dobro izmešala.

U posudu za mućenje razbila sam jaje, pa ga malo umutila mikserom. Dodala sam i puter, pa mutila još malo da se i on razbije i pomeša sa jajetom. Zatim sam dodala i mleko, pa onda polako dosipala po malo suvih sastojaka i mutila mikserom dok nisam dobila fino gusto testo.

Uključila sam rernu da se zagreje na 180 C, pa pripremila svoj silikonski kalup za pitu. Malo sam ga podmazala uljem pa stavila u pleh, jer je savitljiv, pa mu treba nešto da ga drži.

Sipala sam testo u već pripremljen kalup i lepo ga poravnala, a onda očistila breskve i kajsije od koštica i isekla svaku na četiri dela. Rasporedila sam četvrtine voćkica po površini torte, pa kad se rerna zagrejala, stavila da se peče.

Bilo je dovoljno oko 20 minuta, ali sam za svaki slučaj, pre vađenja iz rerne bocnula čačkalicom da vidim da li je testo pečeno. Čačkalica je izašla čista, što je bio znak da je gotovo.

Izvadila sam torticu iz rerne, pa je ostavila da se malo prohladi, a onda prebacila na tanjir za služenje i ostavila da se ohladi do kraja. Posle nekih pola sata sam je posula sa malo šećera u prahu i još malo cimeta…

… pa sekla na trouglastu parčad i služila uz popodnevnu kaficu.

Bila je fina i lagana, voće joj je dalo dodatnu aromu i vlagu i naravno, o’ma je nestala jer se celom spratu izuzetno dopala.

Probajte i prijatno vam bilo 🙂

 

#brzikolači #jeftinikolači #voćnikolači #voćnatorta #breskve #kajsije #crvenkapinakujna

Please follow and like us:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *