Crvenkapine priče

Fejsbučenje – foliranti, prevaranti i ostali lažljivci

Prošle godine u ovo vreme, na Fejsbuku sam napisala status koji je neke moje prijatelje pokrenuo da komentarišu i zabave se, neki su „lajknuli“ kao i obično ali ništa nisu rekli, neki nisu ni videli, a neki su sve ignorisali jer su se u tome što sam rekla možda i pronašli, i verovatno im nije bilo pravo. A napisala sam sledeće:

„Nešto razmišljam jutros, nisam bila na moru da slikam noge u pesku, nisam kupila krznene papuče, nisam pravila ajvar… totalno sam demode.
Pola grada raskopano, a vidim da se sad i te slike postavljaju… Od prekjuče se kopa i kod mene, pa da se pridružim? Možda ću konačno i ja postati normalan član Fejsbuk zajednice.
Ma jok! Nije to za mene“.

Ironično, naravno. 

Gledam šta se dešava u poslednje vreme pa mi se čini da cela ta priča oko društvenih mreža postaje „dosadna i bljutava“, što reče jedna moja prijateljica u komentaru. Svi rade isto. Trpaju nam pod nos svoja stopala u pesku, da bismo znali da su bili na moru ili to rade dok su još tamo, sa sve obeležavanjem gde se tačno nalaze i porukom „ovako se uživa“, valjda da bi im „dušmani“ zavideli.

Osim što mi je malo bezveze to što svima mora da se obznani gde je neko, jer spadam u one koji ne vole da im se prati kretanje (to je za mene intimna stvar), ovo je vrlo korisno za lopove. Naime, i oni su se modernizovali pa preko leta prate na društvenim mrežama gde je ko i za to vreme „operišu“ po njihovim stanovima.

U redu, kod nekoga stan ne ostane potpuno prazan, pa se mnogo i ne brine, ali kod većine nema nikoga, pa se tako iznenade kad dođu kući i shvate da su opljačkani. Pa lepo ste lopovima rekli da ste stotinama ili hiljadama kilometara daleko, šta se sad čudite?

Skoro sam čula sličan vic, kaže, sede Mujo i Fata uveče i stiže Muji na telefon poruka: „Trebaju li vam drva?“ Mujo odgovori:  „Ne trebaju.“ Ujutru izađe u dvorište, kad ono, NEMA DRVA! Pa lepo je lopovima rekao da mu ne trebaju, jel’ tako?

Ali priča se nastavlja, pa se postavljaju slike sveže izlivenih noktiju, groznih krznenih papuča kad ih neko kupi, automobila, kuća, kojekakvih predmeta koji valjda znače status koji neko ima ili se bar folira da ima. 

I svaki period godine ima svoje slike koje ga prate, pa je sad došlo vreme zimnice, tako da na sve strane gledamo slike tegli sa ajvarom, uz poruku koja glasi: „Ajvar gotov“. 

Postavlja se pa se komentariše koliko tegli im je „ispalo“ i slično, da bi pokazale „svetu“ kakve su domaćice i koliko su se namučile. Ako ste ajvar zbog toga pravile, niste morale uopšte. I ako sve što radite, radite zbog sveta, ne morate ni da radite. 

Nije se još nijedna setila da „povede kolo“, ali mogle bi tako da počnu da kače slike i da nam referišu „kupatilo oribano“, „prašina usisana“ i slično. Možda i to nekoga zanima, a usput se vidi i kakve su nam kuće, šta ko ima. Ma strašno!

Uskoro će da počnu pripreme za slave, Novu godinu i Božić, pa će biti slika „naša jelka“, „naša ruska salata“, „naša torta“, „sarma smotana“ i slično. Hihihi, sad mi pade na pamet onaj što reče: „Volim sarmu iako je smotana„.

Šalu na stranu, toliko smo otuđeni da nam je sve ovo postalo normalno, tako da eto pojedini osećaju potrebu da se hvale pred drugima onim što su postigli, ne bi li im „lajkovali“ slike, zbog čega će u sopstvenim očima „porasti“ pošto su, inače, totalno nesigurni. 

Za sve traže potvrdu javnosti i to tako što postave sliku nečega pa je prvo „lajkuju“ sami ili čak i napišu „ova se slika neće lajkovati sama“, da pokrenu i druge. Onda im drugi „lajkuju“ da bi i sami dobili „lajk“ za nešto svoje, a pritom, osim toga, nikakvog normalnog kontakta među njima nema, to je sve što imaju. 

Vidim to kad mi ljudi „lajkuju“ ove priče i recepte onog momenta kad ih postavim, a znam sigurno da ne da ih nisu pročitali, nego ni pogled nisu na njih bacili (niti će).

Meni to ne treba. Draže mi je kad neko pročita, pa oseti potrebu da mi nešto kaže. Svaki komentar je dragocen, kako onaj loš, tako i onaj dobar. Ako je dobar, daje mi podstreka da nastavim. A ako je loš, znači da sam negde omanula, da neko misli da nešto nisam uradila kako treba, pa će mi predložiti kako to da ispravim, a moje je da li ću to da prihvatim ili ne.

Nisam od onih koji misle da sve znaju pa se lako uvrede kad im neko kaže da nešto nisu uradili dobro ili da mogu bolje od toga. Nije sramota ni pogrešiti ni ne znati nešto, sramota je ne naučiti ako ti se pruži prilika.

Nego da nastavimo sa „fejsbučenjem“. Ima onih koji, kao, iz velike ljubavi prema supružnicima, prave zajedničke profile, pa u imenu stoje oba imena i prezime i naravno, na naslovnoj slici su zajedno, zagrljeni. Pritom, vrlo često se desi da pored tog zajedničkog imaju i svako svoj tajni, koji im služi za zezanje (a ponekad i za varanje supružnika), al’ nema veze, pred „svetom“ se glumata veeelika ljubav. 

A ima i onih koji nas toliko zatrpavaju slikama svoje familije, a pritom se familiji na licima vidi izraz tipa „što me, bre, mučiš?“ Uopšte im nije do slikanja, pogled im je pun dosade ili kao da će da zaplaču, ali zbog ljubavi trpe i ono što ne žele jer je ljubav njihovog života rešila da se njima diči pred „svetom“ (Nušiću, Nušiću, vidiš li sve ovo?). 

Što se toga tiče, mog dragog nigde na društvenim mrežama nema, niti će ga ikada biti. On to ne voli, nigde nema profil, a ja ga toliko volim da njegovu želju poštujem, tako da nijedne njegove slike ni sa mnom ni bez mene na društvenim mrežama nema. Tačka. 

Sve to ide dotle da neki, čim im se dete rodi, uzmu pa mu naprave profil, pa tako profila sa bebećim slikama ima koliko hoćete. U današnje vreme, kad pedofilija cveta! Ma divno! Slažem se da decu ne možete potpuno da zaštitite, ali ne izlažite ih nepotrebno pogledima zadihanih bolesnika, čemu to? 

Videće profil, videće gde se krećete jer sami ostavljate „mrvice hleba“ k’o Ivica iz priče o „Ivici i Marici“, pa će mu nekad pasti na pamet i da vas potraži i šta onda? Čuvajte dečicu od napasnika, niko ih neće sačuvati ako ih vi sami izlažete rizicima.

Reklamni profili su jedno, privatni nešto sasvim drugo. Zašto se svi utrkuju da rade iste stvari i postavljaju sve to, nemam pojma. Zašto je sve to postalo mal’ te ne „modni imperativ“, isto tako ne znam. Zašto je ljudima toliko opalo samopouzdanje da stalno traže potvrdu drugih? Zašto se narod toliko prozlio da mu je bitno da mu zavide, da „crknu dušmani“? 

Ma zašto, što li se i pitam, kad je stari srpski običaj da želi da „komšiji crkne krava“. Ima i još gora varijanta koja ide posle toga a glasi: „E neka sad meni crkne krava.“ Kad ga pitaju zašto tako govori, on kaže: „Pa da vidim gde će onda da kupuje mleko!“ Pa da!

Pored njih, na društvenim mrežama ima i mnogo prevaranata koji “operišu” tako što vas kontaktiraju da se “družite”, pa onda posle izvesnog vremena počnu da vam traže pare ili nešto slično.

Tako me je prošle godine “startovao” poznati američki kantri pevač Keni Rodžers… Posle jedno tri rečenice sam ga “ispreskakala” pitanjima, jer mu nisam naivno poverovala da je gospodin Rodžers lično, a on mi onako ljut u afektu rekao da će “blokirati moju guzu”… Uplaši me, skroz! Epilog svega je da je nekoliko dana kasnije na zvaničnoj stranici Kenija Rodžersa bilo objavljeno da se mnogi žale na takve i da ih sve prijavimo Fejsbuku.

Slično sam prošla i sa lažnom gospođom Eni Lenoks. Znam da ona svoje zvanične profile vodi sama, jer nas često časti slikama koje slučajno snimi negde usput, ili napiše nešto pismeno i fino kakve su joj i pesme. Ali ima dosta lažnih profila koji joj samo blate ime.

Isto mi se desilo i sa lažnim Vlatkom Stefanovskim. Sve ih ja isprozivam i oni se povuku, jer sve su to plašljivci koji kad nalete na nekoga ko odmah prozre njihove namere, nemaju više šta da kažu i vrlo brzo nestaju.

Juče mi se tako javila lažna Opra Vinfri, koja želi da me ubaci u igru jer, elem, želi nas stotinak srećnika da počasti sa po miliončetom dolara pošto ne zna šta će s njima.

A pre neki dan me startovao tip kome je profil pun slika Dimitrija Medvedeva. Kao što vidite, i političari su često na meti prevaranata. Ima i naših.

Ludilu nema kraja. Pričala sam juče sa prijateljima na Fejsbuku na tu temu, pa smo se zapitali ko još može u takve stvari da veruje. Jedan od njih je rekao nešto u smislu: “Iznenadila bi se koliko ima lakovernih”. Ima, verovatno.

Svojevremeno sam radila u redakciji jedne emisije i nekoliko časopisa. Nekih pet godina provela sam tamo kao sekretarica i s vremena na vreme su se u nagradnim igrama delile igračke, autići za decu. Elem, dolazi jednog dana u redakciju čovek da preuzme svoj „auto“.

Ja mu kažem da nije morao da dolazi, mogla sam da ga pošaljem poštom, a on me pogleda zbunjeno, pa reče: “Kako mislite da mi pošaljete auto poštom?” Ja kažem: “Pa sitno je to, uglavnom ih šaljem poštom da ne bi ljudi morali da dolaze”. Vidim ja, on se i dalje čudi, al’ kad sam rekla da je sitno, preblede i poče da se preznojava.

Pitam ga hoće li čašu vode, vidim da mu nije dobro. Sede on, malo se povrati pa reče: “Pa zar mi niste rekli da sam dobio auto”? Ja ga pogledam, slegnem ramenima pa kažem: “Izgleda da ste nešto pogrešno razumeli. Dobili ste dečji autić, maketu automobila, a ne pravi auto.”

Kad se nije srušio na licu mesta. Dreknuo je: “Pa kako? Ja sam svima javio da sam dobio auto! Šta ću sad?”

Naravno, zamolila sam ga da se smiri, da mi potpiše priznanicu da je primio “auto”, spakovala mu u kesicu i ispratila ga iz kancelarije. Pa šta ja mogu što je on čuo i shvatio ono što je želeo?!

Izgleda da stvarno, još uvek ima dovoljno lakovernih i naivnih koji mnogo toga prečuju i poveruju u ono što žele. Poput gospodina koji je želeo auto, i ja sam juče mogla da poverujem da je Opri zasmetalo silno bogatstvo koje ima, pa je rešila da mi udeli jedno milionče, da mi se nađe.

Kažu da se poklonu u zube ne gleda, al’ ja blesava u sve sumnjam i ko šta radi, blokiram ljude po Fejsbuku. Kaže moja prijateljica Vesna pre neki dan: “E bre mala, ti izblokira pola Fejsa. Ništa ne misliš na svoju državu. Zovi ih da dođu ovde. Neka troše pare, pa da i država vidi neku vajdu od njih.”

O državi ne bih ni da pričam, ali koju vajdu kad je to sve sam go prevarant, koji pre ili kasnije pokaže svoje pravo lice i krene da ti traži neke pare, uslugu ili nešto slično?!

Pre nekoliko meseci mi se tako javio tip koji je k’o bajagi hrvatskog porekla, a živi u Kanadi, dok mu je sin na školovanju u Britaniji. Ne zna jezik, zaboravio ga je jer je davno otišao iz Hrvatske, a pritom ispada da je kad je otišao imao devetnaest godina. Ko još u devetnaestoj godini potpuno zaboravi maternji jezik?

I tako, kao, on je trenutno zbog posla u Turskoj, kartice su mu blokirane, a sin mu je tamo u Britaniji slomio nogu. Školska godina završena, pa on nema zdravstveno osiguranje (koje je u Britaniji inače besplatno za sve, al’ nema veze), dete je u bolovima a ne može u bolnicu, i tako dalje.

Svašta on meni napriča i zaprepasti se kako to nemam da mu dam tričave dve hiljade dolara za dete koje je u bolovima, a niko od prijatelja trenutno ne može da mu pomogne. Naravno, kad niko ne veruje u njegove nebulozne priče. Kad već glumi prevaranta, onda to treba da radi pametno. Blokirala sam mu taj profil, a Fejs mi je odmah sam izbacio još nekoliko profila s njegovim slikama. Preventivno sam ih sve izblokirala.

Ne mogu da se ne setim da je sve ovo što se danas dešava bilo u vizijama nekih pametnih ljudi još u prošlom veku. Doduše, oni su o tome razmišljali kao o najcrnjem scenariju koji može da nas zadesi, da bi se neko “pametan” dosetio da od toga napravi posao, pa su tako nastali današnji rijaliti programi.

Kada  je Džordž Orvel 1949. godine objavio svoj roman “1984”, to je bilo nešto kao najcrnje predviđanje šta bi moglo da nas zadesi. Ne da nas je zadesilo, nego su to neki uzeli kao scenario pa nas već godinama sa svih strana truju gadostima, i pritom masno zarađuju na lakovernom narodu koji to guta i veruje u ono što vidi.

Osamdesetih godina prošlog veka tekstopisac Boško Obradović, čovek za koga se govorilo da je “odležao” par godina na Golom otoku, napisao je tekst za pesmu “Atomskog skloništa” pod nazivom “Oni što dolaze za nama”. Tekst glasi:

“Oni što dolaze za nama 
imat’ će i u WC-u 
i u WC-u, televiziju 
sklapat’ će prijateljstva 
putem kućnog kompjutera 
oni što dolaze za nama 
i umjesto šljivovice 
ispijat’ će čaše etera”

Ima li nešto da se nije desilo?

Moj omiljeni bend “Galija” takođe je imao neke vizionarske pesme, recimo tekst za “Da li si spavala”:

“Da li si spavala, da li si sanjala kako se ruši Avala”…

Skoro da su zažalili, misleći da su “prizvali zlo” jer stari toranj na Avali je malo kasnije stvarno srušen.

Nekako se sve te najcrnje slutnje prečesto ostvaruju. Danas zaista “sklapamo prijateljstva putem kućnog kompjutera”, sve manje izlazimo i družimo se uživo, sveli smo se na buljenje u sve vrste ekrana i praćenje svega što se na njima dešava. I zaboravili smo da se družimo, pa tako i kad sedimo za istim stolom, buljimo u ekrane, slikamo se i „prijavljujemo“ ostalima da smo „tu i tu“ sa „tim i tim“.

U redu, ima to i svoju dobru stranu, jer do nekih ljudi po belom svetu lakše dolazimo, ali se mahom preteruje i polako gubi smisao.

Da budem iskrena, meni je sve to postalo dosadno, bljutavo i gadno. I da nije pisanija, verovatno bih ugasila profil da ne gledam više sve to što mi smeta ali, takvo je vreme, ako nisi na društvenim mrežama, kao da i ne postojiš. 

Znam da ima dosta ljudi koji misle kao ja. Znam i da se mnogima ovo što sam danas ovde napisala neće dopasti, jer će se u mnogim stvarima prepoznati, ali to je moje mišljenje. Možda nisam u pravu.

Čuvajte svoju porodicu, čuvajte svoju intimu, ne iznosite je toliko u javnost jer previše je zla na ovom svetu, a zlo nikad ne spava, strpljivo čeka svoju priliku…

Voli vas vaša Crvenkapica 🙂

Izvor fotografije: Unsplash, Nordwood themes

Please follow and like us:

4 thoughts on “Fejsbučenje – foliranti, prevaranti i ostali lažljivci

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *