Moja supa sa mirisom Azije je jelo koje najčešće spremim sebi za ručak, kad sam sama. I uvek pomislim, izgleda da sam omatorila, hihihi. Ranije su mi se ručkovi tako, kad sam sama, svodili na nešto brzo i najčešće nezdravo, a sad samo za sebe kuvam supicu.
Dođe to tako s godinama, a primetila sam i još nešto; popodne, kad sam u mogućnosti, volim da dremnem jedno 15-20 minuta. Što bi rekao Arsen Dedić, „da prebacim, jer možda će mi drugi deo dana posle toga biti bolji“, a i da me osveži za pisanje.
To je, inače, fazon koji sam pokupila od mog druga Vlade. On svaki put, pre nego što sedne da piše, ako je kod kuće i ima uslova, legne da odrema. Jednom sam došla kod njegove bivše žene sa kojom sam tada pokušavala da napravim neki posao, pitam gde mi je drug, a ona kaže da je otišao u spavaću sobu, treba da napiše neki članak.
Proviri ona u sobu, nema ga za stolom. Pogleda, on spava pokriven preko glave. Podigne ona ćebe, a on zabrunda žmirkajući: „Što me diraš kad vidiš pišem?!“ I stvarno, posle toga čovek ustade, sede i napisa tekst kao da mu ga je neko izdiktirao.
Kratka popodnevna dremka je čudo. Ja ranije nisam mogla da spavam preko dana, ali dok sam radila u „Telekomu“, radila sam sve tri smene i često bila neispavana, pa sam morala to nekako da nadoknadim. Tada sam naučila da i preko dana mogu da zamračim sobu, legnem i pravim se da je noć. Dremnem svojih 15-20 minuta i ustanem k’o nova. Posle toga obično sednem da pišem i pišem k’o Vlada, kao da mi neko diktira.
Kažu da je Ajnštajn tako preko dana, da bi se odmorio, dremao u fotelji, držeći olovku u ruci. Onog momenta kad mu olovka ispadne iz ruke, on se probudi, ali ga i to malo osveži da može da nastavi da radi.
Nego, da pređemo na recept. O tome sam već pričala, ali otkad sam shvatila da mi u ovim godinama prija tofu, bar jednom nedeljno mi se nađe na repertoaru. Moj dragi ga ne voli, pa ga spremam ili kad sam sama, ili njemu u tom slučaju spremim nešto drugo.
Uglavnom ga spremam jednostavno, ispržim ga na malčice ulja i stavim u salatu, ali se setih da sam videla da ga Japanci trpaju u supe i jedu sa onim svojim rezancima.
Sela, razmislila, pa smislila supicu od onoga što sam imala u kući i mogu da kažem da mi je izuzetno prijala. Možda će se još nekoj od dama u godinama, poput mene, dopasti. A verujte mi, drage moje, sada nam treba više nego ikada.
Evo recepta:
Potreban materijal (za 2 osobe): 1 šargarepa, 1 paškanat, 1 glavica crnog luka, 2 čena belog luka, 200 gr tofua, 1 kocka za supu od povrća, 1 kašičica meda, 2 kašike otopljenog putera, so, biber, kari, kurkuma, đumbir, vlašac.
Prvo sam očistila sve povrće pa isekla šargarepu i paškanat na kružiće, beli luk sitno a crni luk na polumesece.
U šerpi sam prvo otopila puter, pa dodala crni i beli luk i propržila ih kratko, a onda dodala malo soli i kašičicu meda, smanjila temperaturu pa još malo dinstala da se luk karamelizuje. Zatim sam dodala šargarepu i paškanat, izmešala, pa nalila vodom da ogrezne i kuvala na srednjoj temperaturi dok povrće nije omekšalo (10-15 minuta).
Kad se povrće skuvalo, dolila sam još malo vode, pa dodala kocku za supu i ostale začine i uključila opet na jaču temperaturu da još jednom provri.
U međuvremenu sam isekla tofu na kockice, pa kad je supa bila pred ključanjem, dodala i njega da se prokuva u supi 2-3 minuta, jer on je već obrađen, pa mu ne treba mnogo.
Poslužila sam supicu toplu, u činijici koju sam dobila od moje drage seke, sama sebi s ljubavlju jer kako kaže naš narod, „ko nije za sebe, nije ni za druge“.
Prijatno! 🙂
#azijskakuhinja #tofu #supa #tai #crvenkapinakujna
Zanimljiva kombinacija. Sve sto sadrzi djumbir je top….Hvala Jelena 🙂
Nema na čemu, draga Miro. 🙂
U poslednje vreme, čini mi se da đumbir trpam u sve, počev od limunade, preko supa, do onih konkretnijih jela. Jednostavno mi prija. 🙂