Već dugo mi se nije desilo da se ukočim. Otkad vežbam jogu, tih problema skoro da i nemam. Ali u poslednje vreme sam se malo olenjila, zahladilo, pa mi se ne ustaje rano samo da bih vežbala, i to mi se osvetilo. Noćas sam se nezgodno okrenula u snu i povredila neki nerv na vratu, koji me sada boli na svaki pokret. Ma boli me i kad kinem.
Proći će, naravno, al’ jutros se setih šta sam sve ranije mogla da uradim. Ko zna, možda mogu i sada, samo treba da se naljutim jer, kad mi proradi adrenalin, dobijem neverovatnu snagu. K’o Erik, kad pojede bananu. 😀
Oni stariji će se setiti crtaća o Bananamenu iz našeg detinjstva. Bananamen je, jadničak, bio neizmerno glup, ali je imao pametnog ljubimca, mužjaka vrane koji se zvao Vranac i razmišljao i za njega. I danas se sećam uvoda kad narator, Mića Tatić, kaže: „Ovo je ulica Akacija broj 37. A u ovoj kući živi Erik, učenik koji vodi dvostruki život. Jer, kad Erik pojede bananu, dešava se NEVEROVATNA TRANSFORMACIJA!!! Erik postaje Bananamen!!!“ 😀
Bože, šta ja sve pamtim, stvarno ponekad pomislim da bi mi trebalo, kompjuterskim rečnikom, malo počistiti hard disk ili bar uraditi defragmentaciju. Stvarno sam skladište nepotrebnih informacija, moj mozak se tako samo uslovno zove.
Elem, pre više od petnaestak godina, desilo mi se nešto što mi i danas deluje neverovatno. U to vreme sam živela sama. Kupila sam novi fiksni telefon i kad sam htela da ga povežem, shvatim da mi je utičnica na vrlo nepristupačnom mestu, iza klavira. Moj klavir je pijanino, naravno, bez točkova kakve imaju one veće varijante, a ja sama kod kuće. Šta ću sad?
Od besa, što se sve tako podesilo, tako mi je proradio adrenalin da sam u momentu dobila nenormalnu snagu. Dograbila sam jednu stranu klavira i uspela da ga izvučem na sred sobe. Onda sam prvo sela da se malo odmorim, još uvek ne verujući svojoj snazi. Kad sam se odmorila, ustanem, povežem novi telefon i probam da vratim klavir na mesto, al’ cvrc, nemam snage ni da ga zaljuljam, a kamo li maknem. Hehe, nisam više besna.
Krenem da se smejem sama sa sobom, probam još koji put, ma nema šanse! Šta ću, naravno, uzmem isti taj novi telefon i pozovem mog druga Mlađu. Kad je došao, stade čovek na vrata sobe, pogleda klavir koji stoji na sredini, uhvati se za glavu pa reče: „Mala, ja više NIKAD neću da se svađam sa tobom. NIKAD!“ Hehe, uplašila sam ga.
Nikad se nešto ni pre toga nismo svađali, al’ od tad ne sme ni da me pogleda mrko. Ko bi rekao da sam tako opasna jer, da se razumemo, ipak je u pitanju skoro pola tone. Rekao mi klavirštimer, moj pijanino teži čitavih 470 kg! Prema tome, kad bi neko kojim slučajem probao da me napadne, ne bi se lepo proveo. 😀
Šalim se malo, ali što kaže Ciga: „Šta zna dete šta je 200 kila?“ Jel’ znate taj vic?
Ukrade neko šine sa pruge u blizini Cigan-male. Dođe policija, uhvate jednog Cigu i pitaju ga:
“Je li Cigo, gde su šine?”
“Ne znam, gos’n policajac, majke mi”, pravda se on.
“Cigo, pitam te još jednom, gde su šine?”
“Stvarno ne znam, majke mi. Nego eno, neka deca se tamo igraju, možda su oni”, skreće Ciga pažnju policajcu.
“Ma daj, Cigo, ne lupaj, gde će dete da ukrade šine od 200 kila?!”
“Ma gos’n policajac, šta zna dete šta je 200 kila?”
E tako i ja, šta zna Crvenkapa šta je pola tone? 😀
Nema pojma, al’ u svakom slučaju, budite pažljivi jer snaga koju u trenucima besa ili beznađa možemo da dobijemo, ponekad može da bude fatalna. Kod mene se sve dobro završilo, ali nikad se ne zna. Kakva sam luda, mogla sam da oborim klavir na sebe i da me sada više i ne bude…
No, mladost-ludost! Sad sam pametnija i obazrivija, ali opet mi se desi neka glupost, kao što je ova povreda, zbog koje ću trpeti bolove bar nekoliko dana…
Al’ da vam ispričam i ovo. Crvenkapa definitivno ne zna šta je pola tone, ali isto tako nema pojma ni šta je 200 gr čaja od nane. S početka ’90-ih godina, u Beogradu su počele da se otvaraju prodavnice zdrave hrane. Bilo je i nekih koje su krenule kao pržionice kafe, pa malo proširile asortiman. Jedna takva nalazila se na Bulevaru kralja Aleksandra od milja zvanom BulKA (tada se još zvao Bulevar Revolucije), negde u visini Pravnog fakulteta u jednom pasažu.
Držala je vrlo fina teta koja je sama radila u njoj i ja sam često svraćala i kad mi ništa posebno ne treba, jer sam volela njene zdrave grickalice, a i to što sam od nje uvek imala šta da čujem, pošto je o onome što je prodavala znala mnogo. Jednog dana svratim da kupim čaj od nane na meru i onako, pošto mu je cena bila povoljna, lupim da mi spakuje 200 gr. Žena me majčinski pogleda, uzdahnu, pa reče:
“Sine, a jel’ ti znaš koliko je 200 gr nane?”
Ja je zbunjeno pogledam, slegnem ramenima i priznam:
“Nemam pojma”, na šta se ona nasmeja i reče:
“Pa vidim da nemaš pojma. Uzmi 50 gr, dosta ti je, veruj mi.”
I bilo mi je više nego dosta, al’ šta zna dete? Umesto da mi spakuje naramak nane jer sam toliko tražila, teta je bila fina, pa mi lepo objasnila, što je u današnje vreme retkost.
Al’ Bogu hvala, dete je poraslo, pa više ne pravi takve greške…