Crvenkapine priče

Priča operaterke sa centrale Pejdžinga

Jednog zimskog jutra, sada već davne 2001. god. oko 6:30h pela sam se polako ka Kosovskoj 47, ka zgradi Telekoma u kojoj sam tada radila. Bila sam jedan od stotinak operatera na centrali Pejdžing Sistema Srbije. Duvala je tako jaka košava da me je prosto vraćala unazad. Bila sam natrontana slojevito (što bi dr Nada Macura rekla), a ispod svih slojeva, za kaiš od pantalona mi je bio zakačen pejdžer. Negde na pola Kosovske, čula sam ga kako pišti…

Bilo ko drugi bi rekao – šta ima veze, pogledaću poruku kad stignem ali, ja nisam mogla tako jer, kad u to vreme zapišti, znam da je neko od kolega sa centrale. Možda je neka koleginica već stigla na posao a zaboravila da kupi nešto usput, pa mi šalje poruku da kupim ja, ili nešto slično. A u to vreme, imali smo neko interno zezanje, pa smo se sve međudobno oslovljavale sa Ružo.

Elem, skinem rukavice, zadignem jaknu, pomerim džemper u stranu i nekako ispod svega napipam pejdžer. Izvučem ga da pogledam šta je toliko hitno kad, koleginica koja je radila noć, a koju treba da zamenim mi šalje: “Ružo, turi si neki kamenčiki u džepovi da te košava ne odnese. Ja te željno čekam. Ljubi te Ruža”. Dal’ da se smejem il’ da plačem? Toliko muka da pročitam poruku, smrzavam se, košava me gura unazad a ona se zeza. Dosadno ženi, ne može da dočeka kraj smene, ccccc…

Ona košava koja je juče ceo dan duvala k’o luda, potsetila me na moju Ružu, inače Aleksandru, dragu blesavicu sa Petlovog brda. Starija je od mene i, kao svaka dobra mama, i prema meni se ponašala zaštitnički. Sedimo jednog dana jedna pored druge, ja se nagnem iznad tastature kad se koncentrišem da čujem neku poruku sa loše telefonske veze, i podigne mi se majica, tako da mi se vide gola leđa. Ruža to spazi u momentu, i samo me zgrabi za majicu da mi je zavuče u pantalone, a kad završim poziv kaže: “Crno dete, će da ti ozebu bubrezi”.

E pošto često pominjem taj period svog života i svaki put kad ispričam neku anegdoticu svi očekuju da ću nastaviti i napisati priču sa centrale, neka ova priča bude o te četiri godine u Pejdžingu.

Bilo je to zanimljivo radno mesto. Sećam se, kad sam tek došla, bila sam ćutljiva. Bilo je dana kad sam mogla i da ne progovorim po ceo dan. Rad na centrali me je promenio, počela sam da pričam mnogo više i to me drži i danas. Ali sećam se, prvih nedelju dana je bilo mnogo strašno. Počela sam da radim tamo početkom avgusta 1998. godine. Mobilni telefoni još uvek nisu bili dostupni svima, tako da su pejdžeri bili baš aktuelni. Za smenu od sedam sati (od čega se efektivno radi pet i po, ostalo su pauze jer je nemoguće izdržati više od toga), znala sam da obradim i po hiljadu poziva.  Od toga pošaljem oko 700 poruka, a ostalo su obaveštenja i slično. Možete li da zamislite kako je pričati sa toliko ljudi za tako kratko vreme? Strašno! Još ako niste pričalica, kao što ja nisam bila, još strašnije.

Prvih nedelju dana mi je svaki put kad izađem s posla zujalo u ušima, a u glavi sam i dalje čula glasove ljudi koji ostavljaju poruke tipa: “Poruka za 324242. Javi mi se kad stigneš kući, zaboravio sam nešto da ti kažem. Goran”, i slično, pa sve pomešano. Užas! Buka u glavi od koje ne čujem ni sopstvene misli. Srećom, tih prvih nedelju dana sam radila prepodnevne smene, tako da bih ponela od kuće kupaći kostim, peškir i ostale potrepštine za plažu i posle smene sela na autobus 23, tu kod Glavne pošte, pa pravac – Ada Ciganlija. Tamo odsedim sama par sati, malo se brčkam, malo ćutke blenem u vodu, ne pričam ni sa kim i malo dođem sebi.

Ali, kako ono kažu, živ čovek se na sve navikne. Već posle desetak dana, ništa mi nije smetalo. Navikla sam se da slušam šta mi korisnik s druge strane govori, ponavljam za njim, kucam poruke i šaljem ih potpuno automatski, sve to jednim uvom, dok drugim uvom slušam kolegu koji na drugoj strani sale priča vic. Sve odrađujem savršeno, bez greške, brzo i efikasno i pritom se i zabavljam. I tako svi mi, nisam ja bila ništa posebno. Jednostavno, naviknete se da radite nekoliko poslova u isto vreme i da ništa ne trpi, sve funkcioniše savršeno. To silno pričanje prvo na centrali sa korisnicima, pa između poziva sa kolegama i onda kad dođem kući sa ukućanima i prijateljima, napravilo je od mene brbljivicu kakva sam i danas.

A bilo je zaista zanimljivih situacija. Radili smo 24h dnevno, sedam dana u nedelji, tako da za nas nisu postojali ni praznici, Nova godina, Božić, Uskrs… Ništa! Šest različitih smena nedeljno od čega dve poslepodnevne, tri prepodnevne, jedna noćna, pa dva dana pauze. Sve smene različite, tako da niko od mojih prijatelja nikada nije znao gde sam, da li, i kada radim. Dešavalo mi se da se probudim i da ni sama nemam pojma ni koji je dan ni kad radim tog dana, pa onda zovem sobu za odmor u firmi, da neko od kolega da vidi u rasporedu kad treba da dođem na posao.

Nije to uopšte lako, verujte mi. Pre toga, ja preko dana nisam mogla da zaspim, osim kad sam bolesna. Tada sam naučila da spavam u bilo koje doba dana ili noći, kad za to imam priliku. Pred noćnu smenu, ručala bih oko 13h, a onda obukla pidžamu, zamračila sobu i smestila se u krevet. Za mene je noć. Trudila bih se da prespavam popodne, jer sam u noćnoj najčešće bila šef smene, tako da spavanje nije dolazilo u obzir. Bilo je koleginica koje su redovno spavale bar po malo na nekoj fotelji na izvlačenje. Ja, skoro nikad.

Jednom sam zadremala na par minuta i to u totalno nemogućem položaju. Otišla sam u sobu za odmor da skuvam kafu, i dok sam čekala da voda provri, klekla sam na stolicu. S oproštenjem, od silnog sedenja (jer noćna smena traje deset sati), bolela me je zadnjica, tako da sam klekla na stolicu i nalaktila se na sto. U momentu sam zadremala, verovatno na par minuta, dok voda na rešou nije proključala i počela da kipi iz džezve, što me je probudilo. Kad sam se trgla, otišla sam do toaleta da se umijem i iznenadila se kad sam se pogledala u ogledalo. Na desnoj ruci već dugo nosim narukvicu koju ne skidam nikad, nemam pojma kako sam se to naslonila, ali narukvica mi je bila urezana u čelo. Toliko o umoru, zaspala sam klečeći na stolici nalakćena na sto.

A čudni su se likovi javljali i u dnevnim smenama, a u noćnoj se to podrazumevalo. Do ponoći je sve još uvek bilo normalno, javljali se ljudi koji su pokušavali da se uz pomoć pejdžera povežu i nađu: “Violeta, čekam te za pola sata ispred pozorišta. Miša”, i slično. Ali posle ponoći, prenosili smo mahom poruke za službene pejdžere veterinara, obezbeđenja, vatrogasaca ili patetične tipa: “Sad spavaš pored nje, a ja patim”, ili “Opet negde piješ sa tim tvojim barabama, a ja sedim sama”, ili “Maco, nedostaješ mi. Ljubi te tvoj Mačor”…

Bilo je i parova koji su imali pejdžere, pa smo od poruka koje jedno drugom šalju, da nam vreme brže prođe, izmišljali čitave priče. Recimo, imali smo par koji se potpisivao sa “Tvoj Đoko”. Tako su se potpisivali oboje. Po akcentu bih rekla da su iz negde iz Užica. Joj, kakvih je tu poruka bilo… On je bio oženjen a ona slobodna. Ko zna šta joj je pričao, verovatno da mu je, kako bi to danas rekli, “veza komplikovana” pa ženu trpi samo zbog deteta, a sa njom nema nikakav odnos. Pa kad mu se “Đoko” naljuti i kaže: “Opet si spavao sa njom. Tvoj Đoko”, on se mučenik nađe u nebranom grožđu i kaže: “Nisam, srećo. Nisam spavao sa gukljom. Spavao sam sam u dnevnoj sobi a ona kod deteta. Tvoj Đoko”. Onda mu ona, naravno, ne veruje, pa tu kreće svađa koju mi prenosimo, jedno pedesetak poruka u kojima ga ona napada a on se pravda…

Ili Bubica. Jao, Bubica je bila fenomenalna! Sredovečna slobodna gospođa, do ušiju zaljubljena u oženjenog vršnjaka koji joj s vremena na vreme svrati, pa je posle toga u romantičnom raspoloženju i šalje mu poruke tipa: “Stojim pored prozora, gledam u ćošku dva pauka. Grle se, ljube se, baš kao što smo se mi malo pre grlili i ljubili. Tvoja Bubica”. Sećam se, kucam ja ovu poruku a pored mene sedi moj kolega Nikola zvani Rodni jer fizički strašno liči na Rodnija iz “Mućki”. Gleda Rodni moju poruku pa kaže: “Pih, domaćice! Gleda pauke. Bolje da uzme malo krpu i metlu u ruke, nego da smišlja takve gluposti”.

Bubica je bila čudo! Sećam se, jedna od koleginica je jednom malo porazgovarala s njom i pitala je zašto šalje takve poruke na šta joj je ova odgovorila: “Pa šta ću kad sam mnogo zaljubljena?!” Smem da se kladim da nije imala ispod šezdeset godina, ali eto, ljubav ne bira kad će da vas pogodi.

Imali smo obavezu da cenzurišemo nepristojne poruke tako da psovke nismo slali, ali bilo je zanimljivih poruka poput: “Pomfritice, ako nemaš kečap, dođi da se pržimo”, ili  “Nežne vibracije šaljemo u dolinu ribice”. Škakljivo.

A bilo je i paćenika koji su zvali tek da bi pričali sa devojkama jer pretpostavljam da su zamišljali da smo sve mlade, lepe i seksi. Većina i jeste bila, jer bili smo mladi kolektiv, ali bilo je i starijih i ne tako lepih. Nekoliko njih me je “zaprosilo” samo na osnovu glasa. Mislim, smejurija, ali bilo je ono: “Joj, kako vi divno zvučite, jel’ biste se udali za mene?” Pokušavali su da nas namame da izađemo sa njima, zakazivali večere, hteli da dođu po nas ispred firme i još svašta nešto. Naravno, uljudno smo odbijale, zahvaljivale se i isključivale ih.

Ali nije bilo noćne smene da ne pozove Kucko. Čovek koji se tako predstavljao je čovek sa dijagnozom mazohiste, koji je želeo da priča sa nekim, a predstavljao se kao Kucko, Pseto ili Kuče. Kao, on je svojoj “gospodarici” slao poruke, a pritom smo vrlo često čuli da pejdžer zapišti dok smo još na vezi s njim, što znači da je poruke u stvari slao samom sebi. Poruke su bile tipa: “Želim da me šetaš na lancu, da me maziš štiklom, da pijem šampanjac iz tvoje cipele” i slične gadosti. I uvek, kad pošalje poruku pokuša da nastavi razgovor, očekujući reakciju na ono što je rekao.

Zvao je i preko dana i noću. Pretpostavljam da je radio negde na nekoj portirnici, pa mu je bilo dosadno a imao je telefon, tako da je vreme prekraćivao tako, zivkajući nas. Kasnije sam čula da je isto radio i kolegama iz “Bel Padžeta”, konkurentske firme. U principu, javljao se uvek fino i kulturno: “Dobro veče, ovde Kucko”, a onda bi kad ga pitate koju poruku ima izgovorio neku gadost, i ako mu samo kratko kažete: “Poruka je primljena, prijatno”, na tome se završi. Ali ako ima vremena, ponekad smo pričali sa njim. Ja sam se jednom u noćnoj smeni posle jedno dvadesetak njegovih poziva koje sam obradila zeznula, pa mu rekla: “‘Ajde dosta više, briši na spavanje i ne zovi više”, onako prilično oštrim glasom. Joj, strahote! Zvao je posle toga još pedesetak puta, i narednih dana po ceo dan jer ne zna kad radim, pa tako zove kolege dok mi ne prepozna glas. Kad prepozna da sam ja, kaže: “Gospodarice, molim vas, naredite mi nešto”. Jedva sam ga se otresla, prekidala sam mu vezu kad god ga čujem. Užas!

Kad se setim Kucka, prestanem da se čudim što je serijal “50 nijansi” toliko sludeo svet i doživeo onoliku popularnost, i knjige i filmovi, od kojih je valjda poslednji upravo izašao. Od prvog dana sam se čudila, zar ima toliko bolesnog sveta kome je zanimljiv Kristijan Grej koji uživa jedino kad mlati žene. Sačuvaj Bože! Nisam duduk, mnogo sam knjiga na temu psihologije pročitala i sve mi je jasno, ali mi nije jasno zašto je to doživelo toliku popularnost. Malo sam bacila pogled na knjige, jer ih na netu ima svuda. Napisane su ne ni osrednjim već veoma lošim stilom, tematika je ljubavna ispod svega toga, ali opet, to je jedan posesivan i potpuno nenormalan odnos. No, nisu svi imali posla sa bolesnicima tipa Kucka, pa im je valjda zanimljivo. Neću da se smaram s tim, ali Kucko je na momente znao da pretera sa gadostima, šta će čovek, nije lako biti tako nenormalan.

Bilo je mnogo veterinara koji rade po selima, kojima smo često prosleđivali poruke tipa: “Mika Gluvać, Pinosava, prasići imaju proliv” ili “Dođi da osemeniš kravu. Žika Glavonja” i slične stvari. Ali, jedan je pored muka sa domaćim životinjama imao i ljubavnicu koja mu je slala poruke kad god ostane sama kod kuće. Poruke su mogle da se ostave na dva načina, da se priča sa operaterom ili da se ostavi poruka na sekretarici, koju mi onda preslušamo pa pošaljemo. Elem, ona je stalno ostavljala poruke na sekretarici, a s obzirom da je za poruku imala samo deset sekundi, mučenica je pričala neopisivom brzinom da što više kaže pa je to zvučalo otprilike ovako: “Ljubavi, dođi mi, dođi mi, dođi mi, sama sam, dođi samo da te vidim, dođi samo da jedeš i idi, spremila sam ti kobasice”, ili “Volim te, volim te, želim te, ti si moja najveća ljubav, molim te dođi mi, volim te, želim te”, ili “Oni će sad da dođu da vide kravu, dođi i ti kao samo da vidiš kravu, dođi da te vidim, volim te, želim te, molim te dođi mi”… Neverovatno koliko je uspevala da kaže za svega deset sekundi.

Jednom sam sedela pored koleginice kojoj se, kao, javio samoubica. Mislim, da je stvarno bio samoubica, nikad se ne bi javio nego je neko probao da nas zeza, pa kaže: “Stojim na prozoru i skočiću”. Koleginica ga upita šta ona može da učini za njega, ima li neku poruku, ne reagujući na ono što priča, a on će ponovo: “Ali, ja ću da skočim s prozora”. Na to ona mrtva hladna reče: “Aha, dobro. Pa da vas ja onda ne zadržavam. Prijatno”, i prekine poziv. Ljudi su često mislili da su zanimljivi i duhoviti, ali smo mi bili obučeni kako da razgovaramo sa takvima. Ne, taj se definitivno nije ubio, hteo je samo da čuje reakciju, kao i mnogi drugi.

Ali, sve u svemu, tamo nikada nije bilo dosadno. Bilo je i simpatičnih, i smešnih dogodovština. Sećam se smejurije kad je jednom prilikom nazvao Vojislav Šešelj da nekome pošalje poruku, a desilo se da ga sistem prosledi baš koleginici Jasmini koja ima istu govornu manu kao i on. On izdiktira poruku, a onda kaže Jasmini: “I da znate, nije vepo od vas što me imitivate”, znate već kako on zvuči. A Jasmina odgovara: “Ali gospodine Šešelj, izvinite, ja isto tako pvičam“.

Blesavih situacija nam nikada nije manjkalo, a često smo i jedni druge satirali od poruka. Mi operateri pejdžere nismo dobijali, kupovali smo ih sami, ali ih je većina nas imala. Kao što rekoh, radilo se non-stop, tako da nismo mogli da ustanemo sa svog mesta ako neko ne dođe da nas zameni. Dešavalo se da dođe da me zameni neka koleginica sa kojom se družim i privatno, pa kaže: “Joj, moram nešto da ti ispričam, ali ako žuriš, nema veze, idi ti, a ja ću da ti pošaljem”. I tako ja krenem kući, a ona krene da mi priča to što je htela, a poruke ograničene na 80 slovnih mesta, tako da možete da zamislite kako to izgleda. Idem i pištim ulicom k’o ludak jer moja Ljilja ima ljubavnih problema  sa svojim Milošem, pa mi piše šta joj se desilo. A ja kad stignem kući treba da je nazovem na posao, da izađe na pauzu da joj kažem šta mislim o tome. Milina jedna. Tako sam jednom pištala i pištala k’o ludak u Gradskoj biblioteci, da sam na kraju morala da izađem neobavljenog posla, vratila knjige i izletela pošto mi je bilo neprijatno.

Ali je bilo slatko kad je nekome rođendan. Onda se dogovorimo, svi spremimo rođendanske poruke za njega i na “3, 4, sad” stisnemo dugme za slanje svi u isto vreme. Sećam se, kad su to meni uradili, osećala sam se kao da igram one nekadšnje video igrice, on pišti k’o lud a ja pokušavam da pročitam jer je mali mučenik mogao da primi svega petnaestak poruka, tako da sam na kraju morala da ih čitam na poslu, jer se totalno zaglupeo.

Bilo je i onih koji su recimo u porukama slali stihove, vrlo često Mike Antića. Miku danas na Fejsbuku pominju svi, stavljaju ga u svoje statuse, ali nemojte misliti da i pre nije bilo toga, bilo je, samo nije bilo društvenih mreža. Bilo je i neprijatnih situacija, a bilo je i situacija kad smo se osećali ponosno što možemo da pomognemo jer za vreme bombardovanja, jedino naša služba je radila kao i obično i jedino su pejdžeri funkcionisali savršeno. Mobilni telefoni se tada još uvek nisu ni dovoljno koristili, a vojska i policija su ih izbegavale jer ih je bilo moguće prisluškivati i pratiti. Pejdžeri su tada bili veoma važni jer su ponekad bili jedini način da se prenese neka poruka ili vest.

Kasnije, sa ekspanzijom mobilne telefonije, pejdžerima je opala popularnost, mobilni su bivali sve jeftiniji i dostupniji svima, tako da je valjda 2002. godine ako se dobro sećam, nas tridesetak otpušteno kao višak, jer se “Pejdžing Sistem Srbije” ugasio… I danas se sećam našeg poslednjeg sastanka i dragog kolege Ivice koji je održao govor u stilu Šojića iz “Tesne kože” podjednako duhovito kao što bi to uradio Lane Guutović. Sa nekim od kolega sam se viđala i družila još neko vreme, a onda su se pozivi proredili, da bismo na kraju potpuno prekinuli kontakt.

Kad promenite u životu mnogo različitih radnih mesta i firmi, to je nekako i normalno. Retki su oni koji nastave da se druže i kad više ne rade zajedno. Ali, bio je to jedan lep period mog života, bila sam mlada i ništa mi nije smetalo, ni to što su mi smene bile nenormalne, ni to što je posao bio naporan i psihički i fizički, ma ništa. Ako izuzmemo bombardovanje, bio je to jedan od mirnijih i rasterećenijih perioda u mom životu, koga se uvek sećam sa osmehom. Mada, kad prođe neko vreme, čini mi se da se svakog sećam tako jer ne dozvoljavam da me ružna sećanja opterećuju. Trudim se da otpuštam i ne pamtim ništa ružno jer ne želim da trujem svoje misli.

Za tih nekoliko godina, ni sama ne znam koliko sam puta izgovorila: “Pejdžing Sistem Srbije, dobar dan, izvolite”. Dešavalo mi se da se i kod kuće javim tako na fiksni telefon, pa se prenem kad čujem prijateljicu kako se cereka s druge strane žice.

A ako sam i vas danas, bar na momente, ovom pričom uspela da nasmejem, ja sam srećna žena. 🙂

#priče #crvenkapinakujna

Please follow and like us:

6 thoughts on “Priča operaterke sa centrale Pejdžinga

Оставите одговор на crvenkapa9 Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *